Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1595/22 (I. M.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1595/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1595/22, rješavajući apelaciju Irfana Muftića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Irfan Muftić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 054382 21 Rev od 13. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Irfan Muftić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 054382 21 Rev od 13. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 054382 19 Gž od 15. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 054382 15 P od 28. decembra 2018. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 28 0 P 054382 15 P od 28. decembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 054382 19 Gž od 15. septembra 2021. godine, a protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 054382 21 Rev od 13. januara 2022. godine odbijena revizija, odbio apelantov i tužbeni zahtjev još deset tužilaca kojim su tražili da sud proglasi ništavnim ugovor o doživotnom izdržavanju koji je A. T. (u daljnjem tekstu: tužena) kao davateljica izdržavanja zaključila 24. aprila 1985. godine sa Š. Š. i S. Š. (u daljnjem tekstu: primaoci izdržavanja) kao primaocima izdržavanja. Redovni sudovi su naveli da je utvrđeno da su primaoci izdržavanja bili u braku u kojem nisu imali djece. Utvrđeno je i da su zbog toga s tuženom zaključili sporni ugovor o izdržavanju. Utvrđeno je i da je primalac izdržavanja Š. Š. umro 1988. godine, a da su iza njega ostali njegova supruga primateljica izdržavanja te njegovi roditelji.
3. Redovni sudovi su naveli da je utvrđeno da je sporni ugovor, shodno tada važećim zakonskim odredbama, ovjeren u sudu i da je po ugovoru njegova imovina pripala tuženoj. Navedeno je da su nakon smrti primaoca izdržavanja njegova supruga i roditelji pozvani na ostavinsku raspravu, na kojoj je utvrđeno da, prema odredbama Zakona o nasljeđivanju, oni predstavljaju zakonske nasljednike. Utvrđeno je i da zbog sadržaja spornog ugovora o izdržavanju preminuli primalac izdržavanja nema imovine, te da se u ostavinskom postupku to pitanje neće ni raspravljati. Redovni sudovi su naveli da su u vezi sa zaključkom iz ostavinskog postupka apelant i ostali tužioci u svojstvu braće, sestara, sestrića, bratića preminulog, podnijeli tužbu u kojoj su tražili da se utvrdi ništavnost spornog ugovora o izdržavanju jer preminuli navodno nije svojeručno potpisao taj ugovor. Redovni sudovi su naveli da apelant i tužioci nemaju aktivnu legitimaciju za osporavanje ugovora o izdržavanju. Navedeno je da roditelji preminulog nisu naslijedili imovinu preminulog niti su umrli, pa tako ni apelant i tužioci ne mogu polagati pravo na aktivnu legitimaciju. Navedeno je da nedostatak apelantove aktivne legitimacije tužilaca proizlazi iz člana 12. Zakona o nasljeđivanju prema kojem su nasljednici supruga i roditelji preminulog, a ne i preostali srodnici.
4. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Apelant navodi da je nesporno da su i on i ostali tužioci zakonski nasljednici jer to proizlazi iz napisane smrtovnice koju su redovni sudovi zanemarili i na taj način proizvoljno primijenili pravo. Navodi i da je jasno da je imao pravo osporavati zakonitost spornog ugovora te da su redovni sudovi u ostavinskom postupku bili dužni meritorno riješiti pitanje ostavine preminulog primaoca izdržavanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je odredbama člana 12. Zakona o nasljeđivanju, koji je primijenjen na ovaj slučaj, jasno propisano da prvi zakonski nasljedni red iza ostavioca čine njegova djeca, roditelji i bračni drug. Kako u konkretnom slučaju primalac izdržavanja nije imao djecu a iza njega su ostali živi njegovi roditelji i supruga, to nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da apelant i ostali tužioci ne spadaju u zakonske nasljednike prvog nasljednog reda. U vezi s tim, suprotno apelantovim navodima, nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da apelant zbog nedostatka aktivne legitimacije nema pravo o spornim pitanjima raspravljati pred sudom. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da ostavinski postupak nije mogao biti meritorno proveden s obzirom na to da je utvrđeno da primalac izdržavanja nema imovinu. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali te jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman