Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4613/22 (Ć. B.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Konkurs
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4613/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4613/22, rješavajući apelaciju Ćaze Butković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ćaza Butković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 082663 20 Rsž od 22. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćaza Butković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Senad Bešić, advokat iz Tuzle, podnijela je 8. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 082663 20 Rsž od 22. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 082663 19 Rs od 8. maja 2020. godine. Uvodne napomene
2. U dnevnom listu „Oslobođenje“ i na Web stranici Općine Živinice 8. oktobra 2018. godine objavljen je Javni oglas za popunu tri radna mjesta u Općinskom organu uprave Živinice na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: sporni javni oglas).
3. Načelnik Općine Živinice je 14. januara 2019. godine obavijestio apelanticu o rezultatima spornog javnog oglasa (apelantica je uvrštena na listu kandidata koji ispunjavaju uslove, a sa liste uspješnih kandidata izabrana je H. Š.).
4. Rješenjem Odbora državne službe za žalbe Federacije BiH od 31. maja 2019. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv navedenog obavještenja. Osporeni postupak
5. Apelantica je 19. jula 2019. godine podnijela tužbu protiv Grada Živinice i Odbora državne službe za žalbe Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno tuženi). Tužbenim zahtjevom, apelantica je tražila poništenje spornog javnog oglasa i odluka tuženih donesenih povodom spornog javnog oglasa (vidi Uvodne napomene). Osim toga, apelantica je tražila da se prvotuženi obaveže da objavi i izvrši izbor po novom javnom oglasu, za ista radna mjesta kao u spornom javnom oglasu. Apelantica je eventualnim tužbenim zahtjevom tražila da se prvotuženi obaveže da po spornom javnom oglasu na osnovu dostavljene dokumentacije izvrši ponovni izbor kandidata između prijavljenih kandidata za određeno radno mjesto.
6. Presudom Općinskog suda od 8. maja 2020. godine apelantičin tužbeni zahtjev i eventualni tužbeni zahtjev su odbijeni kao neosnovani. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, naveo da apelantica nije aktivno legitimisana da traži utvrđivanje nezakonitosti i poništenje spornog javnog oglasa u cijelosti jer je javni oglas raspisan za tri pozicije, a apelantica se prijavila samo na jednu. Dalje je ukazao da prvotuženi, prilikom raspisivanja javnog konkursa, nije tražio dostavu dokumenata kao dokaz o pripadnosti branilačkoj populaciji, kako je to propisano članom 5. stav 3. Pravilnika o jedinstvenim kriterijima i pravima za zapošljavanje branilaca i članova njihovih porodica u institucijama Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Međutim, sud je istakao da to sporni javni oglas ne čini nezakonitim, jer njegov tekst nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o državnoj službi u Tuzlanskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), koji se primjenjuje kao lex specialis, a koji propisuje elemente koje mora sadržavati javni oglas. Osim toga, sud je ukazao da je Pravilnikom propisano kojom dokumentacijom se dokazuje status branilaca i članova njihovih porodica. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantica dostavila Uvjerenje od 17. oktobra 2018. godine, a koje se prema Pravilniku ne može smatrati dokazom o statusu branilaca i članova njihovih porodica. Također, sud je ukazao da Pravilnik ne obavezuje prvotuženog, jer prvotuženi nema status institucije Tuzlanskog kantona, odnosno radi se o općinskom organu uprave čiji su rad i organizacija regulisani Zakonom o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. U konačnici, sud je ukazao da se pravo na prednost pri zapošljavanju može ostvariti samo pod jednakim uslovima za sve kandidate. U vezi s tim, istakao je i da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je izabrana kandidatkinja na intervju pokazala bolje rezultate od apelantice, pa time i uslove za prijem u radni odnos.
7. Presudom Kantonalnog suda od 22. septembra 2022. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je neosnovan apelantičin prigovor da je po osnovu Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakona o dopunskim pravima), te njegovim izmjenama i dopunama imala prednost pri zapošljavanju, za razliku od izabrane kandidatkinje. Pri tome, sud je ukazao da je član 16. Zakona o dopunskim pravima mijenjan članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima na način da je brisan stav 4. kojim je bila propisana obaveza da općine osiguraju prioritet osobama iz boračke populacije prilikom prijema u radni odnos. Dalje je ukazao da je u konkretnom slučaju Općinski načelnik imao ovlaštenje da sa liste uspješnih kandidata izabere bilo kojeg kandidata u smislu odredbe člana 77. stav 1. Zakona o državnoj službi, te da je u postupku pravilno primijenjen Zakon o državnoj službi, kako je to zaključio i prvostepeni sud.
8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je dokazala svoj status člana porodice odlikovanog borca, odnosno ratnog vojnog invalida, te da su redovni sudovi proizvoljno protumačili odredbe Zakona o dopunskim pravima, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima. U konačnici, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te potražuje naknadu nematerijalne štete.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u postupku utvrđeno da tekst spornog javnog oglasa nije suprotnosti sa odredbama Zakona o državnoj službi. Dalje je utvrđeno da je izabrana kandidatkinja na intervju pokazala bolje rezultate od apelantice, pa time i uslove za prijem u radni odnos. Također, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot apelantičinim navodima, redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, detaljno obrazložili zbog čega se uvjerenje koje je apelantica dostavila ne može smatrati dokazom o statusu branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega je neosnovan apelantičin prigovor da je po osnovu Zakona o dopunskim pravima, te njegovim izmjenama i dopunama imala prednost pri zapošljavanju, a koji prigovor ponavlja i u apelaciji. U ovakvim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud ne zapaža elemente proizvoljnosti. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u roku od tri godine i dva mjeseca, u kojem periodu su donesene dvije meritorne odluke. Naime, postupak pred prvostepenim sudom je trajao nešto manje od 10 mjeseci, a Kantonalni sud je odluku o žalbi donio nakon dvije godine i oko 4 mjeseca. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.
13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman