Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/22 (B. B. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1361/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1361/22, rješavajući apelaciju Biljane Bojić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Bojić, Borka Bojića i Bose Prodić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 023748 21 Rev 2 od 21. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Bojić i Borko Bojić iz Banjaluke i Bosa Prodić iz Teslića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 19. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 023748 21 Rev 2 od 21. januara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 023748 20 Gž 3 od 10. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 023748 19 P 3 od 27. decembra 2019. godine.
2. D. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv apelanata radi utvrđivanja prava svojine. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da sud utvrdi da je građenjem stekao pravo vanknjižne svojine na stambeno-porodičnoj zgradi (u daljnjem tekstu: kuća) precizno navedenoj u izreci presude, te da su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži u katastru kao posjednik sa 1/1 dijela, zajedno sa zemljištem na kojem se kuća nalazi i zemljištem koje služi za redovnu upotrebu (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), kao i da mu naknade troškove postupka.
3. Osnovni sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 78 0 P 023748 19 P 3 od 27. decembra 2019. godine kojom je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelante da tužitelju solidarno naknade troškove postupka. Sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj posjednik 1/3 spornog zemljišta, a apelanti su posjednici 2/9 spornog zemljišta. Među strankama je sporno da li je tužitelj svojim radom i sredstvima izgradio kuću i stekao pravo vanknjižnog vlasnika ili je kuća izgrađena zajedničkim radom i sredstvima tužitelja i prednika apelanata.
4. Sud je naveo da je prekinut ranije pokrenuti vanparnični postupak fizičke diobe nekretnina, koji je tužitelj pokrenuo protiv prednika apelanata, zbog rješavanja prethodnog pitanja – stjecanja vanknjižne svojine na kući. Dalje je sud utvrdio da je kuća građena u periodu 1977–78. godine, da je dogradnja izvršena 1990. godine, te da je tužitelj u projektima označen kao investitor gradnje odnosno dogradnje kuće. Sud je utvrdio da je tužitelj bio zaposlen u Sloveniji i Njemačkoj, kao i da je imao vlastitu firmu sa čijeg računa je vršio finansiranje izgradnje kuće, dok se prednik apelanata bavio poljoprivredom i stočarstvom. S druge strane, sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali da je njihov prednik učestvovao u izgradnji kuće. S obzirom na vrijeme gradnje i dogradnje kuće koja je predmet spora, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Sud je naveo da je kuća izgrađena dijelom na zemljištu koje je bilo u suposjedu i susvojini prednika apelanata, kao i da između tužitelja i prednika apelanata nije postojao ugovorni odnos. U vezi s tim, sud je istakao da takva gradnja predstavlja vještački priraštaj nekretnine, te da se u takvoj pravnoj situaciji primjenjuju pravila o građenju na tuđem zemljištu. S obzirom na to da je tužitelj vlastitim sredstvima finansirao izgradnju kuće, a toj izgradnji prednik apelanata se nije protivio, sud je primjenom odredbi čl. 21–24. ZOSPO-a usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 383, 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Advokatske tarife te na osnovu uspjeha stranaka u sporu.
5. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 023748 20 Gž 3 od 10. septembra 2020. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Ukazao je na odredbe člana 8. i člana 191. stav 4. ZPP-a, te je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo i analizirao sve izvedene dokaze, o čemu je dao detaljno obrazloženje. Suprotno žalbenim navodima, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe ZOSPO-a, te da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi člana 386. stav 1. i člana 387. stav 1. ZPP-a.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 023748 21 Rev 2 od 21. januara 2022. godine odbio reviziju apelanata. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud, suprotno revizionim navodima, svestrano razmotrio i ocijenio izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu je za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje. Također, suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud je odgovorio na sve relevantne žalbene navode. S obzirom na to da tokom postupka apelanti nisu provodili dokaze na okolnost da se radi o zajedničkoj gradnji kuće njihovog prednika i tužitelja, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje apelanata na odredbu člana 18. ZOSPO-a. Osim toga, apelanti tokom postupka nisu dokazali da je između njihovog prednika i tužitelja postojao bilo kakav dogovor u vezi sa svojinskim pravima na kući i spornom zemljištu. Posebno, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode apelanata da ne postoji vanknjižna svojina, pogotovo što je tužitelj vanknjižni vlasnik kuće – bespravno izgrađenog objekta koji nema pravni identitet građevinskog objekta, koja pravno predstavlja pokretnu stvar dok se u odgovarajućem postupku ne legalizira. Također, sud je zaključio da presuda na osnovu priznanja, na koju apelanti ukazuju u reviziji, ne utječe na predmetni spor zato što se ta presuda ne odnosi na kuću i sporno zemljište. Osim toga, kuća i sporno zemljište su individualizirani i prikazani na skicama vještaka urbanističko-građevinske struke, zbog čega su neosnovani navodi apelanata da su izreke nižestepenih presuda nerazumljive.
7. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrde da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi, te da je u osporenim odlukama izostalo adekvatno obrazloženje. Smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOSPO-a kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi s navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, tj. odredbi ZOSPO-a prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da apelanti nisu dokazali postojanje bilo kakvog dogovora njihovog prednika i tužitelja u vezi sa svojinskim pravima na kući. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanata i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
14. Također, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman