Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4264/22 („WILLIAMS KLADIONICA“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Komunalna taksa
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4264/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4264/22, rješavajući apelaciju „WILLIAMS KLADIONICA“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „WILLIAMS KLADIONICA“ d. o. o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 015868 21 Uvp od 8. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „WILLIAMS KLADIONICA“ d. o. o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 015868 21 Uvp od 8. septembra 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je prima facie neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „WILLIAMS KLADIONICA“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo Galić & Partneri iz Širokog Brijega, podnijela je 15. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 015868 21 Uvp od 8. septembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 015868 20 U od 11. novembra 2020 godine.
2. Grad Cazin, Služba za urbanizam i zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) rješenjem od 18. decembra 2019. godine, utvrdila je apelantici komunalnu taksu za 2019. godinu za priređivanje igara na klađenje na sportske rezultate i druge neizvijesne događaje u iznosu 6.600,00 KM u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih naknada Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Odluka).
3. Rješenjem Grada Cazina, Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 17. marta 2020. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 015868 20 U od 11. novembra 2020 godine odbijena je apelantična tužbu podnesena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 11. 12. Odluke. U vezi s tim je istaknuto da apelantica nije podnijela prijavu za razrez komunalne takse, te da je prvostepeni organ, po službenoj dužnosti utvrdio obavezu njenog plaćanja. Dalje je Kantonalni sud naveo da su tačni apelantičini navodi da su Zakonom o igrama na sreću FBiH propisane takse koje se plaćaju za priređivanje igara na sreću kao prihod federalnog budžeta, te da je isključena mogućnost da opštine mogu ponovo propisivati istu vrstu takse. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju riječ o komunalnoj taksi vezanoj za priređivanje igara na klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje. U vezi s tim, naveo je da se navedena taksa propisuje, razrezuje i naplaćuje kao prihod opštine shodno odredbi čl. IV c) Ustava Federacije BiH i 13. stav 1. tačka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH. Osim toga, ukazao je da je Ustavni sud Federacije BiH u Presudi broj U-12/08 od 14. oktobra 2008. godine potvrdio da je opštinsko vijeće ovlašteno za donošenje odluke o komunalnim taksama i tarife komunalnih taksi. S druge strane, kako je sud istakao, naknada za pribavljanje odobrenja za bavljenje djelatnošću priređivanja igara na sreću, naknada za produženje tog odobrenja na godišnjem nivou, te porez na ostvarenu dobit su prihodi Federacije BiH. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nije riječ o komunalnoj naknadi nego o komunalna taksi, koja je određena na osnovu Odluke, te da se u konkretnom slučaju ne radi o dvostrukom oporezivanju budući da se radi o dva potpuno različita osnova oporezivanja. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da, suprotno apelantičinim navodima, Presudom Ustavnog suda F BiH broj U 4/19 od 15. oktobra 2019. godine nisu proglašene neustavnim odredbe Odluke koje su primijenjene u konkretnom slučaju.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 015868 21 Uvp od 8. septembra 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da se, suprotno apelantičinim navodima, u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o igrama na sreću. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je sporna komunalna taksa prihod jedinice lokalne samouprave, te da se ona naplaćuje isključivo za priređivanje igara na klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje na području jedinice lokalne samouprave. Pri tome, ukazao je da se naknade za priređivanje igara na sreću (koje se utvrđuju od ukupno ostvarenog prihoda) i naknade za izdavanje odobrenja za priređivanje igara na sreću nisu porezne obaveze, nego se one uplaćuju u korist budžeta FBiH. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je Odluka bila predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom FBiH. U vezi s tim, ukazao da Presudom tog suda broj U 4/19 od 15. oktobra 2019. godine Odluka nije proglašena neustavnom, osim odredaba kojima je regulisano korištenje uređaja za pružanje mobilne telefonije i usluga bežičnog interneta, koje nisu primijenjene u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije povrijeđen bilo koji materijalni propis niti odredbe federalnog zakona na apelantičinu štetu, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.
6. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, posebno ističe da je u konkretnom slučaju riječ o dvostrukom oporezivanju, te da jedinica lokalne samouprave nema ovlaštenje da naplaćuje spornu naknadu. Apelantica ističe da je obaveze, na osnovu kojih joj je određena sporna taksa, u skladu sa Zakonom o igrama na sreću, platila u korist federalnog budžeta, te da te nije dužna da spornu taksu ponovo plaća jedinici lokalne samouprave. Takođe, ističe da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 4/19 od 15. oktobra 2019. godine Odluka proglašena neustavnom, te da se zbog toga nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek
8. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-608/22 od 15. decembra 2025. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantičino pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji, suprotno apelantičinim navodima, nisu proglašene neustavnim (vidi tačku 5. ove odluke). Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelantičino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije.
12. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure za naplatu komunalnih taksi, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelantica obavezana da plati utvrđenu obavezu, tj. komunalnu taksu. Međutim, apelantica ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njeno pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za nju, već je nezadovoljna načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelantica dužna da plati utvrđenu obavezu, te detaljno obrazloženo zašto nisu osnovani apelantičini navodi o dvostrukom oporezivanju, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantičino pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje naplate komunalne takse za priređivanje igara na klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje na osnovu odluka općinskih odluka o komunalnim taksama, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-706/21 od 13. jula 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Ostala prava
14. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće posebno razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman