Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-635/22 (V. A.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-635/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-635/22, rješavajući apelaciju Valerije Arnaut, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Valerije Arnaut podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 526970 16 Rsž od 2. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Valerija Arnaut (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 526970 21 Rev od 11. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 526970 16 Rsž od 2. juna 2021. godine. Apelantkinja je 14. juna 2022. godine i 2. februara 2023. godine dopunila apelaciju.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2633/21 od 5. oktobra 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 11. januara 2022. godine apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 526970 15 Rs od 15. avgusta 2016. godine obavezan je tuženi „Raiffeisen Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime manje isplaćene plaće za utuženi vremenski period apelantkinji isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, te da joj na utvrđene razlika plaća uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da apelantkinja ima višu stručnu spremu i da je u utuženom periodu bila zaposlenik tuženog. Dalje je navedeno da joj za utuženi period nisu isplaćivane plaće i naknade iz radnog odnosa u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za granu finansija FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Općinski sud je ukazao da je članom 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da on važi za sve poslodavce. Također je ukazano da je članom 3. stav 3. regulisana primjena najpovoljnijeg prava za zaposlenika ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom. Članom 2. GKU, kako je sud naveo, ugovoreno je da se on primjenjuje na finansijske organizacije koje imaju šifru djelatnosti grupacije finansija, odnosno na zaposlenike koji su članovi sindikata.

4. S obzirom na činjenicu da je tuženi finansijska organizacija, sud je procijenio da se u konkretnom slučaju kao najpovoljnije pravo primjenjuju odredbe GKU. Općinski sud je ukazao da se prema članu 26. GKU sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, njihovoj vrsti i značaju. Zatim je ukazano da tuženi prilikom zaključenja ugovora o radu sa apelantkinjom i njenog rasporeda na odgovarajuće radne poslove imao u vidu njenu stručnu spremu. Iako u ugovoru o radu i aneksu ugovora nije navedeno u koju grupu poslova spada apelantkinjino radno mjesto, sud je ocijenio da tuženi, na osnovu člana 26. GKU, apelantkinju nije mogao bez njene pismene saglasnosti rasporediti na poslove sa nižim stepenom školske spreme od one koju ona ima, niti joj odrediti nepovoljniji koeficijent od onog koji je utvrđen GKU. Općinski sud je istakao da apelantkinja, u smislu člana 26. stav 2. GKU, spada u V grupu poslova za koji je potreban VI stepen školske spreme. Imajući u vidu da se koeficijent za V grupu poslova kreće u rasponu od 2,75 do 3,00, sud je zaključio da apelantkinji pripada minimalni koeficijent 2,75 jer nije dokazala da je za radna mjesta koja je obavljala utvrđen povoljniji koeficijent.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 526970 16 Rsž od 2. juna 2021. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se na tuženog primjenjuju odredbe GKU. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Kantonalni sud je podsjetio da je prema odredbi člana 26. GKU za V grupu poslova određen koeficijent od 2,75 do 3,00 i za tu grupu je potreban šesti stepen školske spreme. Prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je prigovor tuženog da apelantkinja nije dokazala kojoj grupi pripadaju poslovi koje je obavljala u utuženom periodu. U vezi s tim je pojašnjeno da se ova odredba GKU nije mogla primijeniti na obračun razlike plaće bez razvrstavanja poslova prema složenosti, vrsti i značaju, što isključivo spada u ovlaštenje poslodavca, dakle tuženog. Kantonalni sud je istakao da je na apelantkinji bio teret dokazivanja činjenica da postoje razlozi propisani odredbama člana 26. GKU, tj. da poslovi koje je obavljala, po svojoj složenosti, vrsti i značaju spadaju u V grupu. Međutim, kako je sud naglasio, apelantkinjini navodi nisu potvrđeni izvedenim dokazima, niti se isključivo zbog njene školske spreme može smatrati da poslovi koje je obavljala spadaju u V grupu. Kantonalni sud je istakao da je u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP-a, u vezi sa članom 26. GKU, odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 526970 21 Rev od 11. januara 2022. godine apelantkinjina revizija je odbačena kao nedopuštena, a dopuna revizije je odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je obrazložio da revizija nije dozvoljena jer vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi imovinski cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP-a te da nisu ispunjeni ni uvjeti za izvanrednu dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a. U vezi s tim je istaknuto da se postavljenim pitanjem u reviziji izražava nezadovoljstvo načinom na koji je sud primijenio ili propustio primijeniti procesnu ili materijalnu odredbu, a što u izvanrednoj reviziji iz člana 237. stav 3. ZPP-a nije dopušteno.

7. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantkinja ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Dalje navodi da je dokazala da poslovi koje je obavljala kod tuženog odgovaraju V grupi složenosti poslova iz člana 26. GKU. Smatra da nije mogla, u skladu sa GKU, biti raspoređena na poslove niže stručne spreme od one koju posjeduje, odnosno morala je biti raspoređena u V grupu složenosti poslova. Pri tome ukazuje da je Kantonalni sud zauzimanjem stava u njenom predmetu postupio suprotno ustaljenoj praksi Kantonalnog i Vrhovnog suda. Zatim navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud, nakon što je podnijela apelaciju, nastavili sa praksom usvajanja tužbenih zahtjeva u predmetima koji se odnose na isplatu razlike plaća po GKU. Apelantkinja je uz apelaciju, te dopuni apelacije dostavila 16 presuda Kantonalnog suda, jednu presudu Vrhovnog suda i podnesak u kojem je citiran dio obrazloženja presude Vrhovnog suda. Također je citirala dijelove obrazloženja iz presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, ali te odluke nije dostavila. Smatra da je postupanjem Kantonalnog suda u njenom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Također, apelantkinja se poziva i na odluku Ustavnog suda broj AP-2510/17 od 6. decembra 2017. godine, ističući da i Ustavni sud ima jedinstven stav oko primjene GKU. Apelantkinja navodi da u situaciji kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu, a nema cenzusa za izjavljivanje revizije, stranke tada nemaju mogućnost da izjave djelotvoran pravni lijek, tj. nemaju pravo na pristup sudu. Apelantkinja je 22. jula 2024. godine dostavila Ustavnom sudu podnesak u kome je ukazala na Odluku o dopustivosti broj AP-1406/22 od 11. jula 2024. godine, kao i druge odluke Ustavnog suda o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju.

8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantkinjinih navoda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da nije sporno da se na konkretno potraživanje primjenjuju odredbe GKU. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, odbio tužbeni zahtjev uz zaključak da apelantkinja nije dokazala kojoj grupi pripadaju poslovi koje je obavljala u utuženom periodu, u smislu odredaba člana 26. GKU. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za takav zaključak, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je odlučivao o istom činjeničnom i pravnom pitanju i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnog suda, koji je odlučivao o sličnim tužbenim zahtjevima primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu sa okolnostima konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1406/22 od 11. jula 2024. godine, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. U odnosu na navode o kršenju principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da osim što je priložila veći broj sudskih odluka, apelantkinja ovaj prigovor nije konkretizovala, odnosno nije obrazložila kakav stav su redovni sudovi zauzeli koji je suprotan stavu iz osporene odluke. Ipak, Ustavni sud zapaža da iz presude Vrhovnog suda i većine presuda Kantonalnog suda, proizlazi da su tužitelji u tim postupcima dokazali činjenični osnov tužbenog zahtjeva, tj. da poslovi koje su obavljali po vrsti i značaju spadaju u konkretne grupe složenosti poslova iz člana 26. GKU. U odnosu na ostale presude Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima tih odluka, u suštini, razmatrana primjena i važenje materijalnih propisa. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je razlog za odbijanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva bila primjena pravila o teretu dokazivanja, pa se stoga ne može zaključiti da se radi o istoj činjeničnoj situaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantkinja neosnovano poziva na povredu principa pravne sigurnosti.

15. U odnosu na pozivanje na Odluku o dopustivosti broj AP-2510/17 od 6. decembra 2017. godine, Ustavni sud ukazuje da u toj odluci jeste navedeno da se „ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba OKU i GKU u bilo kojem dijelu bila proizvoljna“. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 303314 16 Rev od 16. marta 2017. godine, koja je osporena u tom apelacionom postupku, proizlazi zaključak da je, za razliku od apelantkinje, tužilac dokazao osnov tužbenog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud smatra da se apelantkinja neosnovano poziva na navedenu odluku, naročito u kontekstu činjenice da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Osim toga, Ustavni sud smatra da odbacivanjem apelantkinjine revizije nije dovedena u pitanje suština prava na sudsku zaštitu, već je to pravo ograničeno ispunjenjem zakonom propisanih uslova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja propustila da u reviziji, u skladu sa članom

237. ZPP-a, konkretizuje pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-635/22 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio