Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3988/23 (V. i E. F.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3988/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3988/23 , rješavajući apelaciju koju su podnijeli Vesna Fajković i Edi Fajković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vesna Fajković i Edi Fajković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 017018 22 Uvp od 20. juna 2023. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Fajković i Edi Fajković iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelanti), čiji je punomoćnik Alen Mešić advokat iz Bihaća, podnijeli su 8. septembra 2023 .godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 017018 22 Uvp od 20. juna 2023. godine.
Postupak eksproprijacije nekretnina
2. Rješenjem Općinske komisije za urbanizam i imovinskopravne poslove od 27. marta 1987. godine usvojen je prijedlog Šipad Invest OOUR „Inžinjering" Sarajevo, pa je u svrhu izgradnje dva stambena objekta „J“ i „K“ u naselju Prekounje potpuno eksproprisan dio katastarske čestice 1011/2 u površini od 1097 m2 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) zemljišno-knjižno vlasništvo pet lica, a faktičko vlasništvo i posjed jednog lica. Osim toga, utvrđen je opći interes Regulacionim planom Prekounje, pravo na posjed korisnika eksproprijacije, kao i određivanje troškova postupka eksproprijacije i postupka za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine.
3. Prednik apelanata podnio je 15. oktobra 2010. godine prvostepenom organu uprave zahtjev za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji od 27. marta 1987. godine i deeksproprijaciju sporne nekretnine. Zahtjev za deeksproprijaciju je zasnovao na tvrdnji da dijelovi sporne nekretnine u površini od 658 m2 i 256 m2 nisu izgrađeni, iako su izgrađeni stambeni objekti.
Upravni postupak i upravni spor radi deeksproprijacije nekretnina
4. Rješenjem prvostepenog organa od 14. oktobra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) od 18. maja 2021. godine, odbijen je navedeni zahtjev prednika apelanata.
5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću od 17. juna 2022. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijena je tužba apelanata protiv rješenja Federalne uprave. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka po zahtjevu za deeksproprijaciju utvrđeno da dijelovi sporne nekretnine, koji su ranije eksproprisani predniku apelanata, nisu privedeni namjeni i nisu izgrađeni, iako su izgrađeni navedeni stambeno-poslovni objekti. Dalje, sud je istakao da neizgrađeni dijelovi sporne nekretnine ne predstavljaju jednu građevinsku niti katastarsku parcelu, te da se nalaze u sklopu i u obuhvatu Regulacionog plana. Naime, rješenjem organa uprave od 10. aprila 2009. godine data je urbanistička saglasnost određenom privrednom subjektu za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na spornom zemljištu, prema Regulacionom planu „Prekounje". U tom pogledu, sud je ukazao da bi tražena deeksproprijacija parcijalnih dijelova sporne nekretnine bila suprotna članom 19. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). Naime, prema tom članu, ne može se mijenjati oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta mimo regulacionog plana ili plana parcelacije. Osim toga, ukazao je da bi tražena deeksproprijacija parcijalnih dijelova sporne nekretnine bila suprotna i članu
3. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, prema tom članu izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i ostalom građevinskom zemljištu obavlja se u skladu sa prostornim planom i smatra se općim interesom. Kako se navedeni dijelovi sporne nekretnine nalaze u sklopu i obuhvatu Regulacionog plana, sud je utvrdio da se ne mogu deeksproprisati, jer bi to bilo protivno važećim planskim rješenjima Grada Bihaća. Osim toga, istakao je i da bi to bilo protivno javnom interesu koji je utvrđen u Regulacionom planu „Prekounje". U konačnici je podsjetio da eksproprijacija, kao zakonom uređeno uzimanje nekretnina u privatnoj svojini, podrazumijeva postojanje javnog interesa, pri čemu raniji vlasnik nekretnine prestaje biti njen titular uz pravičnu novčanu naknadu ili sticanjem vlasništva na nekoj drugoj nekretnini. Iz navedenih razloga, sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu.
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da eksproprisano zemljište nikada nije izgrađeno/privedeno namjeni i da zbog toga javni interes nije ostvaren.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Razmatrajući navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je potrebno utvrditi da li se u konkretnom postupku odlučivalo o imovini apelanata zaštićenoj članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naglašava da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, stav 75; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine, tačka 10 dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Prednik apelanata, kako je već navedeno, podnio je zahtjev za deeksproprijaciju neizgrađenih dijelova sporne nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o postojećoj imovini apelanata, već da se oni samo pojavljuju kao podnosioci zahtjeva u odnosu na tu imovinu.
10. Ustavni sud dalje smatra da je neophodno razmotriti da li su prednik apelanata, a potom i apelanti kao njegovi pravni sljednici, podnoseći navedeni zahtjev, imali bar „legitimno očekivanje“ da će tom zahtjevu biti udovoljeno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da kada je vlasnički interes sadržan u prirodi tražbine, on se može smatrati „imovinom“ samo ako ima dovoljno jaku osnovu u nacionalnom pravu, na primjer kada postoji ustanovljena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje (vidi inter alia, Plechanow protiv Poljske, presuda od 7. jula 2009. godine, predstavka broj 22279/04, stav 83).
11. Ustavni sud zapaža da je prednik apelanata svoj zahtjev za deeksproprijaciju zasnivao na tvrdnji da dijelovi sporne nekretnine nisu izgrađeni, iako su izgrađeni stambeni objekti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se prema članu 19. Zakona o građevinskom zemljištu ne može mijenjati oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta mimo regulacionog plana ili plana parcelacije. Zatim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenoj odluci jasno ukazao i na odredbu člana 3. Zakona o građevinskom zemljištu, prema kojoj se izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i ostalom građevinskom zemljištu obavlja u skladu sa prostornim planom i smatra se općim interesom. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeni dijelovi sporne nekretnine nalaze u sklopu i obuhvatu Regulacionog plana Prekounje", pa bi njihova deeksproprijacija bila protivno važećim planskim rješenjima Grada Bihaća, ali isto tako to bi bilo protivno i javnom interesu izgradnje grada i naselja gradskog karaktera u skladu sa prostornim planom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom redovnog suda odbijen zahtjev prednika apelanata za deeksproprijaciju dijelova sporne nekretnine, jer je protivan važećim planskim rješenjima Grada Bihaća i javnom interesu utvrđenom Regulacionim planom Prekounje", pa nije bilo zakonskog osnova da mu se udovolji, u smislu odredaba čl. 3. i 19. Zakona o građevinskom zemljištu.
12. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti nisu mogli imati ni «legitimno očekivanje» koje bi se moglo smatrati imovinom u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju „imovinu“ koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman