Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4947/23 (G. G.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Sloboda kretanja
- Mjere zabrane
- Krivični postupak
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4947/23
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4947/23, rješavajući apelacije Gordana Gvozdena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Gordana Gvozdena podnesene protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 044546 24 Kv 11 od 13. marta 2024. godine i S1 2 K 044546 23 Kv 9 od 14. novembra 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordan Gvozden (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa advokat Marko Mikeš iz Banje Luke, podnio je 28. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 044546 23 Kv 9 od 14. novembra 2023. godine i S1 2 K 044546 23 K od 30. oktobra 2023. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4947/23.
2. Apelant je 22. marta 2024. godine posredstvom istog punomoćnika podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenjâ Suda BiH br. S1 2 K 044546 24 Kv 11 od 13. marta 2024. godine i S1 2 K 044546 23 K od 29. februara 2024. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-1285/24.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 15. februara i 5. aprila 2024. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 22. odnosno 23. februara te 12. i 22. aprila 2024. godine dostavili odgovore na apelacije, koje je Ustavni sud 25. februara i 22. aprila 2024. godine dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenja na odgovore na apelacije.
5. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant i da su osporena rješenja koja se tiču iste pravne stvari – produženje mjera zabrane, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4947/23. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Pred Sudom BiH se vodi krivični postupak protiv D. R. i drugih lica (uključujući i apelanta) zbog krivičnog djela organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelom neovlašćenog prometa opojnim drogama, krivičnim djelom pranja novca i krivičnim djelom teškog ubistva. Krivični postupak se nalazi u fazi glavnog pretresa, odnosno izvođenja dokaza Tužilaštva BiH. U skladu s ranijim rješenjima Suda BiH, u odnosu na apelanta na snazi su bile mjere zabrane putovanja iz člana 126 stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav (1) tačka c) ZKPBiH, kao i obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav (1) tačka d) ZKPBiH.
Osporena rješenja
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 044546 23 K od 30. oktobra 2023. godine usvojen je prijedlog apelantovog branioca za ublažavanje mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav (1) tačka a) ZKPBiH. Tim rješenjem je takođe utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjera zabrane putovanja iz člana 126 stav (2) ZKPBiH i obaveznog povremenog javljanja nadležnom organu iz člana 126.a stav (1) tačka c) ZKPBiH.
9. U obrazloženju je navedeno da je Sud BiH u toj fazi postupka utvrdio postojanje dovoljnog stepena osnovane sumnje, koji se odnosi na niži stepen izvjesnosti da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela, nego što je to stepen vjerovatnoće koji je potrebno utvrditi za odluku o meritumu. Pri tome je ukazano da sud nije obavezan da pri svakoj kontroli primjene mjera zabrane iznova u detaljnoj mjeri obrazlaže razloge i dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim je navedeno da je obaveza suda da ispita ili utvrdi da li je došlo do promjene utvrđenih okolnosti, odnosno da li su promjene takvog značaja da dovedu u pitanje utvrđeni stepen osnovane sumnje. Cijeneći opravdanost daljnje primjene mjere zabrane putovanja, Sud BiH je istakao da je na apelantovoj strani utvrđeno evidentno postojanje međunarodnih kontakata i poznanstava jer su optuženi M. V. i apelant, kako se to osnovano sumnja, opojnu drogu koju su prodavali D. R. nabavljali van granica Bosne i Hercegovine izbjegavajući granične i policijske kontrole. To, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje da je apelant upoznat s ilegalnim načinima prelaska državne granice i mogućnostima izbjegavanja graničnih kontrola, a što može da iskoristi i za napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine mimo zvaničnih graničnih prijelaza. Dalje je Sud BiH cijenio činjenicu da apelant ima čvrste veze s Republikom Austrijom gdje je imao stabilno zaposlenje, što može da predstavlja motiv za njega da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine i na taj način postane nedostupan organima krivičnog gonjenja u Bosni i Hercegovini. Pri tome je Sud BiH uzeo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak apelantove ekstradicije dodatno odužio trajanje krivičnog postupka, čime bi pravna sigurnost u odnosu na apelanta bila neopravdano produžena. Zatim je Sud BiH istakao da je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti u smislu da je protiv apelanta potvrđena optužnica za izuzetno teška krivična djela počinjena u okviru grupe za organizovani kriminal, za koja je zaprijećena višegodišnja zatvorska kazna i koje je apelant nesumnjivo svjestan. Zaključeno je da navedene okolnosti mogu motivišuće djelovati da apelant, bez egzistiranja mjera zabrane putovanja, pobjegne i postane nedostupan pravosudnim organima, čime bi ugrozio ili potpuno onemogućio daljnje vođenje krivičnog postupka.
10. Rješenjem Suda BiH S1 2 K 044546 23 Kv 9 od 14. novembra 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Suda BiH od 30. oktobra 2023. godine. Drugostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju rješenja istaklo da je prvostepeno vijeće Suda BiH pravilno zaključilo da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane prema apelantu. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeno vijeće Suda BiH dalo dostatne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i drugostepeno vijeće Suda BiH.
11. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 044546 23 K od 29. februara 2024. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja izrečenih mjera zabrane apelantu – zabrana putovanja, zabrana sastajanja s određenim licima i zabrana obaveznog povremenog javljanja nadležnom organu. Kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od njegovog bjekstva, Sud BiH je u suštini ponovio argumentaciju koja je prethodno sadržana u rješenju Suda BiH od 30. oktobra 2023. godine (vidi tačku 9 ove odluke). Pri tome je Sud BiH ukazao da apelantova odbrana u svom prijedlogu za ukidanje mjera zabrane nije navela nijednu novu okolnost niti dokaz koji bi uvjerili sud da postoje nove činjenice o tome da se stanje stvari promijenilo od momenta produženja izrečenih mjera zabrane. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da se kombinacijom izrečenih mjera zabrane u potpunosti postiže svrha obezbjeđenja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Konačno je istaknuto da svrha uspješnog vođenja i okončanja krivičnog postupka ne može da se ostvari niti jednom blažom mjerom.
12. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 044546 24 Kv 11 od 13. marta 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Suda BiH od 29. februara 2024. godine. Drugostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju istaklo da su paušalni navodi apelantove odbrane kojima se ukazuje da se daljnjim produžavanjem izrečenih mjera zabrane ugrožava egzistencija apelanta i njegove porodice. U vezi s tim je posebno ocijenjena kao neosnovana apelantova tvrdnja da mu je jedina mogućnost da novac zaradi odlaskom u inostranstvo. Naime, Sud BiH je istakao da mjere zabrane predstavljaju ograničenje određenih prava za optužene i da je sasvim opravdano i razumljivo da apelant zbog toga trpi određene posljedice. Međutim, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o zakonitim i legitimnim ograničenjima koja su proporcionalna konkretnoj opasnosti koja mjerama treba da se otkloni. U odnosu na apelantove navode o eventualnim postupcima njegove ekstradicije iz drugih zemalja u slučaju eventualnog bjekstva, Sud BiH je istakao da bez obzira na uspostavljene standarde izručenja državljana Bosne i Hercegovine nije moguće zanemariti činjenicu da bi takvi postupci dodatno odužili trajanje krivičnog postupka. U odnosu na apelantove žalbene navode kojima ukazuje da se uredno odaziva na sudske pozive, Sud BiH je naveo da se ne radi o ispoljavanju njegove dobre volje već obavezi čije nepoštovanje povlači pritvor kao moguću posljedicu, koje je apelant svjestan i na koju je upozoren. S obzirom na navedeno, zaključeno je da u tom procesnom momentu nisu ispunjene zakonske pretpostavke da se apelantu ukinu izrečene mjere zabrane.
IV.Apelacijea)Navodi iz apelacija
13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Osporava opravdanost izrečenih mjera zabrane i u vezi s tim ukazuje na proizvoljnost u postupanju Tužilaštva BiH i Suda BiH. Ukazuje da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na pojedine druge optužene u istom krivičnom predmetu. Apelant navodi da je profesionalni tattoo majstor, odnosno umjetnik za tetovaže, i da od tog posla izdržava svoju porodicu, a da to ne može činiti bez ukidanja izrečene mjere zabrane putovanja. Na navedeni način bi dobio priliku da ode u inostranstvo i zaradi jer je taj posao tamo bolje plaćen i više cijenjen. U vezi s tim, navodi da je redovno ispunjavao svoje obaveze javljanja nadležnom organu, te da bi se odazvao svakom pozivu suda u slučaju mogućnosti da putuje.
b) Odgovori na apelacije
14. Sud BiH je naveo da je u osporenim rješenjima naveo jasne, argumentovane i iscrpne razloge zbog čega je predloženo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
15. Tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 4 - Mjere zabrane
Član 126. stav (2)
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. S obzirom na to da se apelant nalazi na slobodi i da se suština njegovih navoda odnosi na nemogućnost napuštanja Bosne i Hercegovine – zabranu putovanja u inostranstvo, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati isključivo u vezi s garancijama prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
20. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 3 člana 2 i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ u svrhu postizanja takvog cilja (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).
22. Ustavni sud zapaža da je sporna mjera zabrane putovanja propisana u članu 126 stav (2) ZKPBiH. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, dali pojašnjenja za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Navedene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim u ovoj fazi postupka. S obzirom na navedeno, proizlazi da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.
23. U pogledu proporcionalnosti izrečene mjere zabrane putovanja u vezi s apelantovim pravom na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti sud treba da razmotri tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, gdje je relevantno, i postojanje prijetnje po javni poredak; b) poseban uticaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući i porodične potrebe i finansijska sredstva, te c) da li je apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utiče osporeno ograničenje (vidi Evropski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. novembra 2017. godine, predstavka broj 43494/09, tač. 158–164). Evropski sud je takođe istakao da neodređena lična preferencija za koju nije dato nikakvo opravdanje ne može nadjačati javno odlučivanje, umanjujući time polje slobodne procjene države (idem, tačka 166).
24. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zaključuje da su prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH za vrijeme trajanja mjera zabrane vodili računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Taj zaključak Ustavni sud zasniva na obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih proizlazi da apelantu izrečenom spornom mjerom zabrane nije ugroženo pravo na rad i ostvarivanje prihoda u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na lica protiv kojih se vodi i da mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija u okviru kojih postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda prema licima kojima su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. O tome su, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, redovni sudovi takođe vodili računa prilikom ocjene postizanja pravične ravnoteže između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li je izrečena sporna mjera zabrane doista neophodna u demokratskom društvu. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Suda BiH da je u toj fazi postupka bilo nužno apelantu izreći mjeru zabrane putovanja iz člana 126 stav (2) ZKPBiH. Takođe, iz stanja spisa predmeta je evidentno da se izrečene mjere zabrane, uključujući i spornu mjeru, redovno kontrolišu, pri čemu je apelant imao i koristio pravo na žalbu. S obzirom na to da u obrazloženjima Suda BiH o ocjeni razloga za produženje sporne mjere zabrane putovanja nema proizvoljnosti, proizlazi da u konkretnom slučaju interes za neometanim vođenjem postupka još uvijek preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljen princip proporcionalnosti.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je sporna mjera zabrane putovanja izrečena u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovodi u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u obezbjeđenju nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
27. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić