Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/22 (Sindikalna organizacija JKP Vodovod i kanalizacija d.o.o. Bugojno)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Nadležnost suda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1326/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1326/22, rješavajući apelaciju Sindikalne organizacije JKP Vodovod i kanalizacija d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sindikalna organizacija JKP Vodovod i kanalizacija d.o.o. Bugojnoprotiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 098243 21 Rsž od 25. marta 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sindikalna organizacija JKP Vodovod i kanalizacija d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Alma Jusufbegović, advokatica iz Bugojna, podnijela je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 098243 21 Rev od 15. februara 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 098243 21 Rsž od 25. marta 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Rs 098243 20 Rs od 12. novembra 2020. godine.

2. Ustavni sud BiH je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1977/21 od 8. jula 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 5. februara 2022. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelantica je tužbom tražila da Općinski sud, shodno odredbi člana 118. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), proglasi nevažećim Pravilnik o radu tuženog zbog razloga preciziranih u tužbi. Općinski sud se Rješenjem broj 46 0 Rs 098243 20 Rs od 12. novembra 2020. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 Rs 098243 21 Rsž od 25. marta 2021. godine, proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Redovni sudovi su naveli da je, između ostalog, članom 118. stav 4. ZOR-a propisano da sindikat odnosno vijeće zaposlenika može od nadležnog suda zatražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi nevažećim. Navedeno je i da je odredbom člana 27. stav 2. tačka a) Zakona o sudovima FBiH, koja je identična odredbi člana 33. Zakona o sudovima Srednjobosanskog kantona, propisano da općinski sudovi odlučuju o svim građanskim sporovima. Redovni sudovi su istakli i da je članom 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud FBiH raspravljaju i odlučuju o građanskopravnim sporovima ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje je navedeno da je članom 16. ZPP-a, između ostalog, propisano da sud tokom cijelog postupka pazi da li rješavanje konkretnog spora spada u sudsku nadležnost, a članom 67. istog zakona, između ostalog, da će se sud proglasiti nenadležnim ako utvrdi da predmet spora ne spada u sudsku nadležnost. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i to da pravilnik predstavlja podzakonski akt koji nije osporen u radnom sporu, sudovi su zaključili da ne postoji osnov za njegovo preispitivanje u sudskom postupku.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava, što je, kako tvrdi, dovelo do njene „nejednakosti pred zakonom u odnosu na druge“ i čime joj je onemogućen pristup sudu. Apelantica navodi da je članom 118. stav 4. ZOR-a eksplicitno propisano da sindikalna organizacija može tražiti od suda da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi nevažećim, a da se redovni sudovi nisu ni osvrnuli na sadržaj te odredbe iako je citirana u osporenom rješenju. Navodi i da se Općinski sud u Mostaru o istom pitanju u drugoj tužbi proglasio nadležnim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama kojima je odbačena njena tužba prekršeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka nego i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu). Pravo na pristup sudu nije apsolutno i ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova apelanticina tužba odbačena zbog nenadležnosti redovnih sudova za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje, odnosno da za odlučivanje o zakonitosti Pravilnika i njegovo oglašavanje nevažećim ne postoji nadležnost redovnih sudova jer se ne radi o predmetu zaštite prava iz radnog odnosa. Ustavni sud smatra da u takvom zaključku redovnih sudova nema proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetima br. AP-911/18 i AP-5297/17 (vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti br. AP-911/18 od 6. decembra 2018. godine i AP-5297/17 od 30. oktobra 2019. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je zaključio da su prima facie neosnovani navodi da je došlo do kršenja prava na pristup sudu kada je konačnom odlukom odbačen tužbeni zahtjev jer su redovni sudovi zaključili da ne postoji njihova nadležnost da odlučuju o zakonitosti materijalnih propisa koje donose kantonalna tijela ili pravna lica koja imaju javna ovlaštenja, niti je nadležnost u tom pogledu ustanovljena članom 27. Zakona o sudovima u FBiH. Iz navedenog proizlazi da, suprotno apelanticinim navodima, prema njoj nije postupljeno drugačije nego prema drugim strankama koje su pred redovnim sudovima pokretale isto ili slično pravno pitanje. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/22 (Sindikalna organizacija JKP… | Sudska praksa | Aktio