Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1099/22 (A. P.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1099/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1099/22, rješavajući apelaciju Ante Papića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Papića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 V 003901 21 Rev od 6. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 24. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 V 003901 21 Rev od 6. januara 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 V 003901 21 Gž 4 od 14. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 V 003901 19 V 5 od 15. februara 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda obavezane su „Ceste“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvoprotivnik predlagača) da apelantu na ime naknade za eksproprirano zemljište isplate iznos od 21.492,00 KM, te da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 2.450,00 KM. Odbijen je apelantov zahtjev da mu prvoprotivnik predlagača i Općina Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: drugoprotivnik predlagača) nadoknade izgubljenu korist zbog nemogućnosti korištenja navedenog zemljišta. Obavezan je apelant da drugoprotivniku predlagača nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.216,00 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je rješenjem o eksproprijaciji drugoprotivnika predlagača od 22. novembra 1995. godine eksproprirano zemljište u apelantovom vlasništvu (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) u korist prvoprotivnika predlagača kao korisnika eksproprijacije radi izgradnje zaobilaznice. Također je utvrđeno da je sporno zemljište u vrijeme eksproprijacije imalo svojstvo poljoprivrednog zemljišta, te da apelant i prvoprotivnik predlagača nisu postigli sporazum o visini naknade za to zemljište. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdio vrijednost zemljišta u visini od 12,00 KM/m , odnosno naknadu za ukupnu površinu spornog zemljišta u iznosu od 21.492,00 KM. Naime, sud je obrazložio da je vještak kao polazni osnov za utvrđivanje vrijednosti spornog zemljišta uzeo cijenu oranice po m (4,00 ili 5,50 KM, zavisno od kategorije oranice), kao i visinu naknade koja je, na osnovu sporazuma, isplaćena ranijim vlasnicima ekspropriranog zemljišta u neposrednoj blizini spornog zemljišta. Ukazao je da je prilikom utvrđivanja cijene zemljišta po muzeta u obzir i činjenica da se sporno zemljište u vrijeme utvrđivanja naknade nalazi u trećoj zoni građevinskog zemljišta, te da je njegovu vrijednost povećao korisnik eksproprijacije. Konačno, Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je sporno zemljište u vrijeme eksproprijacije bilo proglašeno građevinskim zemljištem. Imajući to u vidu, sud je ukazao da nije prihvatio apelantov prijedlog da se vrijednost zemljišta utvrdi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je vrijednost tog zemljišta procijenio prema vrijednosti građevinskog zemljišta.
4. Dalje, sud je naveo da su apelant i prvoprotivnik predlagača postigli sporazum o naknadi za izgubljenu korist koju bi apelant ostvario od korištenja ekspropriranog zemljišta u visini od 3.427,00 KM te da mu je taj iznos isplaćen. S obzirom na to, Općinski sud je odbio apelantov zahtjev u tom dijelu kao neosnovan. U pogledu odluke o troškovima vanparničnog postupka, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima donio u smislu odredbe člana 66. stav (2) Zakona o eksproprijaciji FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji) i člana 150. Zakona o vanparničnom postupku u vezi s odredbom člana 372. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, ukazao je da je apelant uspio u sporu 70%, dok je u odnosu na drugoprotivnika predlagača odbijen njegov zahtjev. S obzirom na to, Općinski sud je obavezao prvoprotivnika predlagača da apelantu nadoknadi troškove postupka shodno njegovom uspjehu u sporu te je apelanta obavezao da drugoprotivniku predlagača nadoknadi troškove postupka.
5. Rješenjem Kantonalnog suda žalba drugoprotivnika predlagača je uvažena, prvostepeno rješenje je preinačeno u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da mu umjesto iznosa od 2.160,00 KM na ime troškova postupka isplati iznos od 3.087,50 KM. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno u preostalom dijelu. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je drugoprotivnik predlagača za svaku radnju u postupku zahtijevao naknadu u iznosu od 445,50 KM. Imajući to u vidu, ukazao je da je drugoprotivniku predlagača dosudio troškove postupka u granicama postavljenog zahtjeva.
6. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se visina naknade za ekspropriranu nekretninu određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja sudske odluke u smislu odredbe člana 63. stav (1) Zakona o eksproprijaciji. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se navedena naknada određuje prema vrsti tog zemljišta u vrijeme eksproprijacije u smislu odredbe člana 53. stav (1) tog zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz rješenja o eksproprijaciji proizlazi da je od apelanta eksproprirano zemljište koje je prema podacima iz zemljišnih knjiga kategorizirano kao oranica. S obzirom na to, ukazao je da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su visinu naknade za to zemljište dosudili u kategoriji poljoprivrednog zemljišta budući da su oranice poljoprivredno zemljište u smislu odredbe člana 4. stav (1) Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je vrijednost spornog zemljišta trebalo utvrditi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Pri tome, ukazao je da apelant nije dokazao da je u vrijeme eksproprijacije spornog zemljišta imao odluku nadležnog organa uprave o pretvaranju spornog zemljišta u građevinsko, niti da je imao odobrenje za građenje na tom zemljištu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom određivanja naknade za sporno zemljište uzeo u obzir visinu naknade o kojoj su se pred organom uprave sporazumjeli prvoprotivnik predlagača i drugi vlasnici ekspropriranog zemljišta. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je neosnovano apelantovo pozivanje na rješenje tog suda od 24. augusta 2010. godine i rješenje Kantonalnog suda od 9. decembra 2009. godine. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se u tom postupku ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom postupku budući da je u tom postupku određena naknada za eksproprirane nekretnine, koje u naravi predstavljaju šumu IV klase.
7. Dalje, u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu izgubljene koristi, Vrhovni sud je naveo da apelant zanemaruje da mu je na osnovu zaključenog sporazuma sa prvoprotivnikom predlagača na ime poljoprivrednih kultura isplaćen određeni novčani iznos. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili njegov zahtjev u tom dijelu u smislu odredbe člana 54. Zakona o eksproprijaciji. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da se, nasuprot apelantovim navodima, troškovi sudskog postupka za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu određuju srazmjerno uspjehu stranaka u tom postupku u smislu odredbe člana 66. stav (2) Zakona o eksproprijaciji, u vezi s odredbom čl. 386. stav (2) i 396. st. (1) i (2) ZPP-a.
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su vrijednost spornog zemljišta utvrdili na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke. Naime, apelant ističe da se za utvrđivanje vrste zemljišta nije moglo uzeti u obzir samo stanje u zemljišnoj knjizi, a da je on dobio dozvolu za gradnju na spornom zemljištu, što potvrđuje da je riječ o građevinskom zemljištu. Pri tome, apelant ukazuje da se sporno zemljište sada nalazi u građevinskoj zoni, te da se kao polazni osnov za utvrđivanje njegove vrijednosti trebala uzeti vrijednost građevinskog zemljišta. Također, apelant smatra da redovni sudovi nisu uzeli u obzir naknadu koja je isplaćivana za druge eksproprirane nekretnine na tom području radi izgradnje zaobilaznice. Apelant ukazuje na rješenje Kantonalnog suda od 9. decembra 2009. godine, kojim je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji određena naknada za eksproprirane nekretnine u iznosu od 25,00 KM/m . Dalje navodi da ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario korištenjem spornog zemljišta, te da je u konkretnom postupku troškove postupka za određivanje naknade za eksproprirano zemljište trebao u cijelosti da snosi korisnik eksproprijacije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti te da je time dao odgovor na sve navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman