Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/22 (I. B.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

  • Legitimno očekivanje
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3407/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine godine, u predmetu broj AP-

3407/22, rješavajući apelaciju Ibrahima Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013920 19 Uvp od 3. juna 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 1. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013920 19 Uvp od 3. juna 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013920 18 U od 24. aprila 2019. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-41/18 od 7. juna 2018. godine i Rješenja Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog poreznog ureda Bihać, Porezna ispostava Bihać (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 13-1/1-15-5-UP-1360-217 EO od 8. decembra 2017. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja o utvrđivanju više ili pogrešno uplaćenih prihoda.

3. U obrazloženju, Porezna uprava je navela da je apelant, kao vještak građevinske struke, imao zaključene ugovore o djelu sa pravnim licima i organima javne vlasti, preciznije navedenim u rješenju. Dalje je ukazala da primanja odnosno naknade koje se isplaćuju po osnovu povremenih djelatnosti iz člana 12. stav (4) tačka 3. Zakona o porezu na dohodak, u koje se ubraja i djelatnost sudskih vještaka, podliježu plaćanju obaveza u skladu sa Zakonom o doprinosima, Zakonom o porezu na dohodak i Pravilnikom o načinu obračunavanja postupku i rokovima za obračunavanja i plaćanje obaveza na osnovu opće vodne naknade i posebnih vodnih naknada. Dalje je ukazao da je te obaveze (za zdravstveno osiguranje, penzijsko i invalidsko osiguranje, porez na dohodak, opšte vodne naknade, te plaćanje posebne naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća) dužan obračunati, obustaviti i uplatiti isplatilac naknade. U vezi s tim, Porezna uprava je obrazložila da je u toku postupka utvrdila da su isplatioci izvršili obračun, dostavili, prijavili i uplatili navedene obaveze, a koje su evidentirane u njihovim poreskim karticama. Osim toga, navela je da u apelantovim analitičkim karticama, koje vodi Porezna uprava, ne postoje uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje. Imajući u vidu navedeno, zaključila je da se uplate od isplatilaca ne mogu vratiti kako to apelant zahtijeva u konkretnom slučaju.

4. Rješenjem Ministarstva apelantova žalba je odbijena. U obrazloženju, Ministarstvo je, između ostalog, ukazalo da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešnom obračunu i uplatu doprinosa. Naime, ukazalo je da se u konkretnom slučaju radi o zakonom propisanoj obavezi, na osnovu primanja iz osnova ugovora o djelu, a ne iz osnova obavljanja nesamostalne djelatnosti. U vezi s tim, ukazalo je da nije relevantan apelantov status penzionera, jer apelant nije vršio uplatu doprinosa, nego isplatioci naknada. Takođe je ukazalo da je uvidom u apelantovu analitičku karticu, prvostepeni organ pravilno utvrdio da na toj kartici ne postoje uplate doprinosa i zdravstvenog osiguranja. Imajući to u vidu, Ministarstvo je zaključilo da ne postoje propisani uslovi za povrat sredstva, s obzirom da ne postoji pretplata ili pogrešna uplata navedenih sredstava.

5. Presudom Kantonalnog suda apelantova tužba je odbijena.

6. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 12. stav (4) tačka 3) Zakona o porezu na dohodak apelant nije bio u obavezi da plaća doprinose, niti ih je on plaćao za obavljene poslove na osnovu ugovora o djelu, već su te doprinose plaćali naručioci posla. Imajući u vidu da apelant nije vršio uplate doprinosa, zaključio je da se njegovom zahtjevu kojim je tražio donošenje rješenja o utvrđivanju više ili pogrešno uplaćenih prihoda, nije moglo udovoljiti. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da su organi uprave i Kantonalni sud za svoje odluke dali valjano obrazloženje, pozivajući se pravilno na primjenu zakona.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sudski vještak i da je u penziji. U vezi s tim, smatra da novčana sredstva koja su obračunali i uplatili isplatioci, na osnovu ugovora o djelu, za poslove vještačenja koja je on obavio, predstavljaju sredstva koja mogu biti od uticaja za povećanje njegove penzije, koju ostvaruje kod nadležnog Fonda. Apelant smatra da se uplaćena sredstva, po osnovu njegove naknade kao samostalne djelatnosti, trebaju knjižiti na njegovo ime.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi njenog prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra relevantnim ukazati na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu praksu, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, stav 142, i Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, predstavka broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovo uvjerenje da je osnovan njegov zahtjev za donošenje rješenja o utvrđivanju više ili pogrešno uplaćenih prihoda, odnosno da se uplate koje su izvršili isplatioci trebaju vratiti na njegovu analitičku karticu, u okolnostima konkretnog slučaja, ne predstavlja „legitimno očekivanje“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo stoga što „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh u sporu i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su isplatioci, po osnovu ugovora o djelu, izvršili svoje obaveze u skladu sa relevantnim propisima, a da apelant nije bio u obavezi da plaća doprinose, niti ih je on plaćao za obavljene poslove na osnovu ugovora o djelu, tako da ne postoji pretplata ili pogrešna uplata navedenih sredstava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, oni su ratione materiae inkompatibilni sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3085/06 od 15. januara 2009. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/22 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio