Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/22 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Kamata
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1668/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1668/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine -Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 207501 21 Gž 2 od 6. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 207501 22 Rev 4 od 10. februara 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 207501 21 Gž 2 od 6. oktobra 2021. godine.
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP-4525/21 od 9. februara 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 10. februara 2022. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 19. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja B.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na ime materijalne štete nastale uništenjem njegovog vozila isplati precizirani novčani iznos. Kantonalni sud je rješenjem od 17. augusta 2007. godine uvažio tužiteljevu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
4. Općinski sud je presudom broj 065-0-P-07-005882 od 23. maja 2008. godine usvojio navedeni tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu da mu na ime naknade štete isplati traženi novčani iznos. U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio vlasnik motornog vozila koje mu je početkom rata u BiH -1992. godine oduzela vojna jedinica, te da je vozilo uništeno. Utvrđeno je da vozilo nije oduzeto na propisani način, da tužitelj nije dobio potvrdu o oduzimanju vozila i da je tužitelj oduzimanje prijavio nadležnoj policijskoj stanici. Tužitelj je 23. marta 2000. godine, Odjelu za odbranu Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odjel), podnio zahtjev za naknadu štete za oduzeto vozilo koji je Odjel odbio. Odjel je naveo da je vozilo uništeno i uputio tužitelja na ostvarivanje njegovog prava u sudskom postupku. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je uvidom u tužiteljev zahtjev utvrdio da je zahtjev blagovremen. Stoga je zaključeno da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantica te je sud usvojio tužbeni zahtjev. Navedeno je da se zastarijevanje prekida svakom radnjom tužitelja pred sudom ili nadležnim organom u smislu odredaba člana 388 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine apelanticinu žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan. Taj sud je naveo da je pogrešan zaključak Općinskog suda da potraživanje nije zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Navedeno je da, naime, iz podnesenog zahtjeva nije vidljivo kada je tačno podnesen niti koja je dokumentacija priložena. Također, sud je konstatirao da je nesporno da je tužitelj za štetu i za učinioca saznao tokom 1992. godine pa je shodno odredbama člana 376 st. 1. i 2. ZOO, osnovan apelanticin prigovor zastare. Navedenim odredbama ZOO je propisano da se zastara računa od dana kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo. Sud je naveo da nije sporno da je vozilo uništeno 21. novembra 1992. godine, ali je tužitelj svoja prava morao da ostvaruje nakon što je prestala neposredna ratna opasnost u BiH tokom 1996. godine. Po ocjeni suda, kada se ima u vidu da je tužitelj podnio tužbu 30. oktobra 2000. godine proizlazi da je protekao subjektivni rok od tri godine koji je propisan odredbama člana 376. stav 1. ZOO, „jer zastarni rok počinje teći od prestanka neposredne ratne opasnosti u R BiH“. Vrhovni sud je odbacio kao nedozvoljenu reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda.
6. Nakon toga Ustavni sud je odlukom broj AP-1618/13 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), usvojio tužiteljevu apelaciju, ukinuo navedenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud je naveo da u konkretnom slučaju uopće nije utvrđeno kada je tužitelj saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, tj. od kada je počeo da teče subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO te da se stoga ne može prihvatiti ni da je protekao objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO. Navedeno je, kako iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi, da je rok zastarjelosti počeo teći 23. decembra 1996. godine a tužba je podnesena 30. oktobra 2000. godine, Ustavni sud smatra da je tužba podnesena unutar roka zastarjelosti od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO.
7. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom broj 65 0 P 207501 16 P 2 od 5. decembra 2017. godine usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu da mu isplati novčani iznos na ime materijalne štete uz obrazloženje da iz naprijed navedenih činjenica proizlazi da potraživanje nije zastarjelo, jer je tužitelj za štetu saznao tek 2000. godine i te godine je i podnio tužbu.
8. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine usvojio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužiteljev zahtjev odbijen. Taj sud je naveo da je nesporno da je tužitelj za štetu i štetnika saznao 1992. godine pa kako je tužbu podnio 2000. godine, a zastarni rok je počeo teći u decembru 1995. godine, to je nesporno da je protekao subjektivni zastarni rok od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO pa je potraživanje zastarilo. Vrhovni sud je odbacio reviziju protiv ove presude.
9. Ustavni sud je odlukom broj AP-561/19 od 16. jula 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) usvojio tužiteljevu apelaciju, ukinuo navedenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud je naveo da je nesporno da Kantonalni sud uopće nije uzeo u obzir objektivni zastarni rok iz člana 376. stav 2. ZOO niti činjenicu da tužitelj nije tražio naknadu za oduzimanje vozila za koje je saznao 1992. godine, već naknadu za uništenje vozila za što je saznao tek 2000. godine od kada je trebalo računati zastarni rok.
10. Nakon toga Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 207501 21 Gž 2 od 6. oktobra 2021. godine, koja je osporena konkretnom apelacijom, odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 5. decembra 2017. godine. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je tužitelj za uništenje vozila saznao u martu 2000. godine, kada je podnio zahtjev za naknadu štete koji je odbijen. Kako je tužba za naknadu štete za uništenje vozila podnesena u oktobru 2000. godine, prema zaključku Kantonalnog suda, nije protekao zastarni rok iz člana 376. ZOO. Navedeno je i da je neosnovan apelanticin navod da tužitelju ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate jer se radi o potraživanju tzv. ratne štete, za koju zatezne kamate ne teku odnosno otpisuju se. Navedeno je da, suprotno apelanticinim navodima, tužitelj nije podnio zahtjev na temelju Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (tzv. ratna odšteta, u daljnjem tekstu: Zakon) već u skladu sa ZOO, pa mu shodno članu 277. ZOO pripadaju zakonske zatezne kamate.
11. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Apelantica smatra da iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo kako su redovni sudovi utvrdili da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo s obzirom da je nesporno da je on za štetu saznao 1992. godine kada mu je vozilo oduzeto. Navodi da navodni datum predaje zahtjeva za naknadu štete općinskom organu nije mogao biti utvrđen na osnovu podneska koji je predat tom organu jer se radi o dokumentu koji nema prijemni pečat. Navodi i da tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate, jer se radi o ratnoj odšteti propisanoj Zakonom prema kojoj se kamate otpisuju, što je potvrdio i Ustavni sud u odluci broj AP-847/09 od 19. aprila 2012. godine. Apelantica smatra da je tužitelj mogao tražiti naknadu štete i u vrijeme rata, jer je znao da mu je vozilo oduzeto a sudovi su radili.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantica nositeljica javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali kako su utvrdili kada je tužitelj saznao za štetu i zašto potraživanje nije zastarjelo. Naime, redovni sudovi su argumentirano ukazali da je tužitelj za uništenje vozila (ne za njegovo oduzimanje) saznao u martu 2000. godine kada je podnio zahtjev za naknadu štete za oduzimanje. Nakon toga je tužitelj, kako su utvrdili redovni sudovi, u oktobru 2000. godine podnio tužbu za naknadu štete za uništenje vozila a ne za njegovo oduzimanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da konkretno potraživanje nije zastarjelo. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u utvrđenju redovnih sudova da je tužitelj zahtjev podnio u skladu sa ZOO a ne Zakonom pa da mu zbog toga pripada zakonska zatezna kamata (vidi tačka 10. ove odluke).
17. Ustavni sud ukazuje da je neosnovano pozivanje apelantice na odluku Ustavnog suda broj AP-
847/09 od 19. aprila 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu je rješavano pitanje prava apelantice u tom predmetu na naknadu plaća za vrijeme provedeno u službi i utvrđeno da joj pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu. Također, Ustavni sud ukazuje da je neosnovana apelanticina tvrdnja da je tužitelj mogao da traži naknadu štete u ratu. Naime, iz osporene presude koja je predmet ove apelacije nije vidljivo da je apelantica to pitanje pokretala u postupku pred redovnim sudovima pa se ona iz tog razloga ne može sa uspjehom prvi put pozivati na tu tvrdnju pred Ustavnim sudom. Ustavni sud, osim toga zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman