Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-970/24 (K. T.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Nije krivična optužba
  • Porodični život
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nasilje u porodici
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-970/24

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-970/24, rješavajući apelaciju Kerima Tupkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Kerim Tupković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1063126 23 Pžp od 13. decembra 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1063126 23 Zm od 29. novembra 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kerim Tupković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1063126 23 Pžp od 13. decembra 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1063126 23 Zm od 29. novembra 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kerim Tupković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahid Čamdžić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. marta 2024. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 1063126 23 Pžp od 13. decembra 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 1063126 23 Zm od 29. novembra 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda te Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – Policijska uprava Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Policijska uprava) zatraženo je 13. marta 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori su dostavljeni u periodu od 13. do 27. marta 2024. godine, pa ih je Ustavni sud 26. i 27. marta 2024. godine proslijedio apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 1063126 23 Zm od 29. novembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu kao nasilnom licu izrekao zaštitne mjere: zabranu približavanja žrtvi nasilja u porodici – supruzi R. V. A. T. (u daljnjem tekstu: R. V. ili žrtva nasilja), na bilo kojem području na udaljenosti od pet metara, kao i zabranu uznemiravanja i zabranu uhođenja žrtve nasilja. Zaštitne mjere su izrečene u svrhu otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja u porodici, na osnovu člana 9. stav (1) tač. (2) i (3) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Rješenjem je određeno da se zaštitne mjere izriču u trajanju od osam mjeseci od dana donošenja rješenja. Nadalje, rješenjem je odbijen zahtjev da se apelantu izrekne zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana.

5. Općinski sud je na osnovu zahtjeva Policijske uprave da se apelantu izreknu zaštitne mjere, koji je podnesen 29. novembra 2023. godine, utvrdio da su dan ranije, oko 17.20, policijski službenici, na poziv R. V., upućeni na intervenciju na opisanu adresu. Razlog za intervenciju bila je prijava R. V. o tome da ima probleme s apelantom – svojim suprugom. Na adresi su zatečeni apelant, R. V. i njihovo maloljetno dijete. Policijski službenici su razgovarali s R. V., koja je izjavila da već duže vrijeme ima problema s apelantom koji je fizički i psihički maltretira. Izjavila je da je i tokom večeri imala raspravu s apelantom i da ona ne može da ga trpi. Također je navela da ju je nekoliko dana prije prijave apelant „hvatao za vrat, lijevu ruku i u predjelu lica“ i da želi podnijeti prijavu protiv njega. Izjavila je da je apelant bio nasilan prema njoj i tokom 2019. i 2020. godine dok su živjeli u Holandiji, ali da to nije prijavljivala policiji. Sud je utvrdio da su policijski službenici razgovarali i s apelantom, koji je priznao probleme u vezi s R. V. navodeći da je ona njega maltretirala zbog prethodne prevare na društvenim mrežama, te da nije poricao fizički kontakt prije nekoliko dana tvrdeći da je svađa bila obostrana. Apelant je izjavio i da se zbog toga ranije vratio iz Holandije.

6. Prema zahtjevu, policijski službenici su uputili R. V. da prijavi krivično djelo u Policijsku upravu. Istog dana u 20.15 R. V. je prijavila da je apelant nakon 17.20 izvršio krivično djelo nasilja u porodici. Navela je da ju je apelant verbalno napao nakon što je vidio njenu komunikaciju na društvenim mrežama, te je izrazio nepovjerenje prema njoj, pljunuo je i vrijeđao nazivajući je pogrdnim imenima. R. V. je izjavila da se boji za svoju sigurnost budući da ju je apelant i ranije fizički napadao. Općinski sud je na osnovu zapisnika o prijavi i saslušanju R. V. zaključio da je apelant izvršio nasilje prema njoj, shodno članu 7. stav (2) tačka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Apelantovo nasilje prema R. V. sastojalo se od verbalnih napada, psovanja i grubog uznemiravanja. Stoga je Općinski sud zaključio da je neophodno da se apelantu kao nasilnom licu izreknu predložene zaštitne mjere s ciljem otklanjanja posljedica učinjenog nasilja, zaštite žrtve nasilja i otklanjanja uzroka nasilja.

7. Prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera koje treba izreći apelantu, koje su propisane članom 9. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, sud je imao u vidu da je u porodici kao osnovnoj ćeliji društva neophodno osigurati uvjete da svaki član porodice uživa u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u privatnoj i javnoj sferi. U ovom slučaju sud je nasilnom licu izrekao zaštitnu mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja jer je izricanje te zaštitne mjere iziskivala, između ostalog, i realna opasnost da će apelant ponovo učiniti nasilje. Stoga je sud odredio i navedenu zaštitnu mjeru na bilo kojem području na udaljenosti od pet metara, na period od osam mjeseci od dana donošenja rješenja, budući da nasilno lice i žrtva nasilja trenutno žive u istom stanu. Također, sud je našao da je nužno da na period od osam mjeseci izrekne i zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja jer postoji realna opasnost da apelant nastavi s uznemiravanjem R. V., pošto je to i ranije činio.

8. Sud je za provedbu izrečenih zaštitnih mjera odredio Policijsku upravu prema mjestu prebivališta žrtve nasilja, te je naveo da će se mjere provesti u skladu sa zakonom i Pravilnikom o načinu provedbe zaštitnih mjera koje su u nadležnosti policije. Na osnovu člana 22.a Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, sud je odredio da je Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo – Služba socijalne zaštite Novo Sarajevo dužna pratiti izvršenje izrečenih zaštitnih mjera i o tome obavještavati sud svaka tri mjeseca.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 1063126 23 Pžp od 13. decembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U suštini, Kantonalni sud se u svemu bitnom saglasio s obrazloženjem iz odluke prvostepenog suda, te naglasio da zaštitne mjere nisu prestrogo odmjerene. Kantonalni sud je posebno ukazao da se, u skladu sa članom 26. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, rješenje o izricanju zaštitnih mjera ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se, kako je navedeno, Kantonalni sud nije upuštao u meritorno razmatranje dijela apelantove žalbe kojom je pobijao prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je posebno naglasio da je svrha zaštitnih mjera osiguravanje nužne zaštite i zdravlja lica izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici te preduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih lica, što znači da je karakter zaštitnih mjera više preventivan nego represivan.

10. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da izrečene zaštitne mjere ni u kojem slučaju ne mogu utjecati na brigu, staranje i ostvarivanje kontakta apelanta s njegovim maloljetnim djetetom. Istaknuto je da su nadležni organi (sud i organi starateljstva – centri za socijalni rad) i majka dužni osigurati neometan kontakt djeteta s apelantom bez kršenja izrečenih mjera. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da osporena rješenja ne sadrže razloge koji bi pružili osnove sumnje da je izvršio nasilje prema svojoj supruzi i da su ona rezultat nezakonito provedenog postupka. Apelant smatra da se zaključak prvostepenog suda zasniva na posrednim dokazima i datom povjerenju iskazu njegove supruge, koja je državljanka Holandije i koja slabo ili gotovo nikako ne poznaje bosanski jezik. Iz rješenja suda se ne može zaključiti da je prilikom saslušanja R. V. bio prisutan sudski prevodilac. Također, apelant smatra da je prvostepeni sud onemogućio da se u postupku utvrdi pravo činjenično stanje i uzročno-posljedična veza između navodnih verbalnih uvreda i ponašanja apelanta prema R. V. Budući da nije mogao osporavati činjenično stanje u postupku po žalbi, apelant smatra da mu je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pristup sudu i efektivan pravni lijek. Apelant također smatra da je izrečena zaštitna mjera neprovodiva. Nadalje ističe da je izrečenom zaštitnom mjerom maloljetno dijete postalo kolateralna šteta jer je djetetu oduzeto pravo da odrasta u porodici. Sud je izricanjem zaštitne mjere apelantu uskratio pravo na porodični život i viđanje djeteta. Navodi da mu R. V. „onemogućava viđanje djeteta“, iako se zaštitna mjera ne odnosi na viđanje djeteta. Apelant također smatra da Centar za socijalni rad ništa ne radi u vezi s tim. U konkretnom slučaju, sud nije vodio računa o viđanju apelanta s njegovim maloljetnim djetetom. Apelant ukazuje i na odredbe člana

3. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine te navodi da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ispoštovali standarde propisane tom konvencijom i da osporene odluke nisu donijeli u najboljem interesu djeteta. b)Odgovori na apelaciju

12. Općinski sud je naglasio da u postupku izricanja zaštitnih mjera sud nije nadležan utvrđivati krivicu niti se baviti krivičnom odgovornošću lica za koje se tvrdi da je nasilno. O toj odgovornosti se odlučuje u krivičnom postupku, pa samim tim prilikom izricanja zaštitnih mjera sud i ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere koja je opravdana ciljem odnosno činjenicom da je suština njenog izricanja sprečavanje nasilja, a ne sankcioniranje počinioca.

13. Kantonalni sud je naveo da je rješenje doneseno uz primjenu odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, što je postupak hitne prirode i čiji cilj je da se žrtva putem izrečenih mjera zaštiti od nasilnika i da nasilje što prije prestane. Kantonalni sud je pažljivo razmotrio žalbene navode nasilnog lica i ocijenio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti prilikom izricanja zaštitnih mjera.

14. Policijska uprava je u odgovoru opisala radnje koje su preduzete u postupku.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije BiH“ br. 20/13 i 75/21) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (2) tač. 2) i 5)

Pojam nasilja u porodici

Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:

2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,

5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,

Član 9. stav (1) tač. 2) i 3) Vrste zaštitnih mjera

Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:

2) zabrana približavanja žrtvi nasilja, 3) zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju,

Član 10

Svrha zaštitnih mjera

Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih osoba.

Član 12. stav (3)

Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.

Član 13. stav (2)

Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.

Član 19. stav (4)

Rokovi za izricanje zaštitne mjere, način izricanja i pravni lijekovi

Prilikom izricanja zaštitne mjere nadležni sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile.

Član 22a

Organi nadležni za izvršenje izrečene zaštitne mjere navedene u rješenju o izricanju zaštitne mjere dužni su redovno pratiti izvršenje mjere, sačiniti i dostaviti nadležnom sudu izvještaj o njihovom izvršenju, predložiti prekid ili zamjenu mjere kada to smatraju potrebnim. Organ nadležan za izvršenje zaštitne mjere dužan je po saznanju o neizvršenju ili kršenju izrečene mjere o tome obavijestiti nadležni sud.

Član 26 Osnov za žalbu

Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri može se pobijati zbog:

1) bitne povrede postupka propisanog ovim zakonom,

2) povrede materijalnih odredbi ovog zakona,

3) odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri.

VI.Dopustivost i meritum

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek

17. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim ukazuje na kršenje principa jednakosti stranaka u postupku, prava na odbranu, presumpcije nevinosti, principa in dubio pro reo i prava na obrazloženu sudsku odluku. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Ustavnog suda, postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je, primjenom tzv. Engelovih kriterija koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava (vidi Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, predstavka br. 5100/71 i dr., tač. 80−83; u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da je postupak koji je propisan Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis i sui generis postupak u kojem redovni sud ne utvrđuje krivičnu ili prekršajnu odgovornost nasilnog lica za nasilje u porodici niti nivo osnovane sumnje, već redovni sud na osnovu sveukupnog dojma zaključuje da su se desile „radnje nasilja“ (uz ispunjenje zakonskih uvjeta), zbog čega donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Karakter zaštitnih mjera je više preventivan (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivan. Stoga je zaključeno da redovni sud u takvom postupku ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere koja je opravdana ciljem, odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcioniranje počinioca (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine, tač. 14−20). Stav o neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na postupke u kojima su donesena rješenja o izricanju zaštitnih mjera na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Ustavni sud je dosljedno pratio i primjenjivao u svojoj dugogodišnjoj praksi (vidi, npr. odluke br. AP-2754/14, AP-1358/16, AP-345/18 i AP-7244/18, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju također radi o postupku u kojem su apelantu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su apelacioni navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju također radi o postupku u kojem su apelantu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su apelacioni navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, dovodeći navedeno pravo u kontekst prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, kao i na već izneseni stav u ovoj odluci u odnosu na član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na pravo na porodični život

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

24. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

25. Ustavni sud podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lazoriva protiv Ukrajine, predstavka broj 6878/14, presuda od 17. aprila 2018. godine, tačka 62).

26. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na porodični život jer su osporena rješenja rezultat proizvoljnosti odlučivanja redovnih sudova. Također smatra da mu je zbog tih odluka onemogućeno viđanje njegovog maloljetnog djeteta. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života i da domaće mjere koje ometaju takvo uživanje predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Svako takvo miješanje predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije, osim ako je „u skladu sa zakonom“, ako teži cilju ili ciljevima koji su legitimni u smislu drugog stava navedenog člana i ako se može smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“. Evropski sud je ukazao da postoji širok konsenzus, uključujući i međunarodno pravo, u prilog ideji da u svim odlukama koje se tiču djece njihov najbolji interes je od najveće važnosti i mora biti ispred svih drugih razmatranja u slučajevima koji uključuju ograničenje porodičnih kontakata (vidi Evropski sud, Strand Lobben i ostali protiv Norveške, presuda od 10. septembra 2019. godine, predstavka 37283/13, tač. 202. i 204. s daljnjim referencama). Interesi djeteta obično nalažu da se porodične veze moraju održavati, osim u slučajevima kada bi to štetilo njegovom zdravlju i razvoju. Sloboda procjene koja se daje nacionalnim vlastima će varirati u skladu s prirodom pitanja i važnosti interesa koji su u pitanju (vidi Evropski sud, Luca protiv Moldavije, presuda od 17. oktobra 2023. godine, predstavka broj 55351/17, tačka 89. s daljnjim referencama).

27. S obzirom na navedene standarde, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života jer su redovni sudovi donijeli odluku kojom su apelantu kao nasilnom licu izrečene mjere zabrane približavanja majci maloljetnog djeteta kao žrtvi nasilja u porodici i zabrana njenog uznemiravanja i uhođenja.

28. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jest da li je „miješanje“ u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

29. Ustavni sud smatra da je nesporno da je do miješanja u apelantovo pravo došlo u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici koji je javno objavljen i dostupan i koji propisuje izricanje mjera zabrane, uključujući i one koje su izrečene apelantu. Osim toga, nesumnjivo je da je miješanje bilo radi zaštite prava drugih, odnosno radi zaštite žrtve nasilja – apelantove supruge i radi sprečavanja daljnjeg nasilja nad njom. Dakle, miješanje je imalo i legitiman cilj.

30. U vezi s pitanjem proporcionalnosti između cilja koji se želio postići i apelantovog prava na porodični život, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da su iz razmotrenih dokaza, a prije svega iz iskaza žrtve nasilja, prepoznali nasilje u porodici koje nad žrtvom nasilja – majkom maloljetnog djeteta vrši apelant i da su izrekli zaštitne mjere jer su utvrdili da postoji realna opasnost da bi apelant mogao ponovo učiniti nasilje u porodici, odnosno nastaviti da uznemirava žrtvu nasilja, dajući jasno i argumentirano obrazloženje u tom smislu. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi imali mogućnost da zaštitne mjere iz člana 9. stav (1) tač. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici izreknu u periodu od dvije godine, ali da su smatrali da će se u vremenu od osam mjeseci ostvariti svrha navedenih izrečenih mjera. Štaviše, Ustavni sud ima u vidu da je Kantonalni sud jasno ukazao da izrečene zaštitne mjere ni u kojem slučaju ne mogu utjecati na brigu, staranje i ostvarivanje kontakta apelanta s njegovim maloljetnim djetetom jer su nadležni organi (sud i organi starateljstva – centri za socijalni rad) te majka dužni osigurati neometan kontakt djeteta s apelantom bez kršenja izrečenih mjera (vidi tačku 10. ove odluke).

31. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići. Konačno, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnog navođenja da mu je onemogućeno da viđa dijete, apelant nije ponudio bilo kakav dokaz za takve tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići izrečenim zaštitnim mjerama – otklanjanje posljedica i uzroka učinjenog nasilja, te zaštita apelantove supruge kao žrtve nasilja.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na porodični život zasnovano na zakonu, ima legitiman cilj i neophodno je u demokratskom društvu u svrhu postizanja tog cilja, a to je to je zaštita žrtve od nasilja i sprečavanje daljnjeg nasilja nad žrtvom, jer nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

34. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-970/24 (K. T.) | Sudska praksa | Aktio