Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5011/23 (I. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Dostava
  • Krivični postupak
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5011/23

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5011/23, rješavajući apelaciju Ivice Miškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Miškovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 353464 23 Kž 7 od 22. novembra 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 4. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 353464 23 Kž 7 od 22. novembra 2023. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 353464 23 Kv 7 od 7. novembra 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 2. februara 2024. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su 6. i 14. februara 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 15. februara 2024. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilaštvo je 30. juna 2022. godine optužilo apelanta da je nad mldb. S. D. (u daljnjem tekstu: oštećena) počinio četiri krivična djela obljube nad djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172. stav (7) u vezi sa st. (3) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske. Nakon potvrđivanja optužnice, apelantu je 8. jula 2022. godine produžen pritvor iz razloga sadržanih u članu 197. stav (1) tač. a) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Tim rješenjem je produžen pritvor koji je prethodno određen rješenjem Osnovnog suda od 12. jula 2021. godine.

6. Presudom Osnovnog suda od 7. novembra 2023. godine apelant je oglašen krivim za krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Osporena rješenja

7. Nakon izricanja presude od 7. novembra 2023. godine, Osnovni sud je po službenoj dužnosti u smislu člana 203. stav (1) ZKPRS donio rješenje broj 71 0 K 353464 23 Kv 7 od 7. novembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojim je apelantu produžio pritvor iz razloga propisanih članom 197. stav (1) tač. a) i v) ZKPRS. Rješenjem je određeno da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja izrečene kazne zatvora. Također je određeno da apelant može na vlastiti zahtjev biti upućen na izdržavanje kazne zatvora i prije pravosnažnosti presude. Konačno, rješenjem je određeno da će apelant koji se nalazi u pritvoru ostati u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.

8. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela, Osnovni sud je ukazao da iz donesene osuđujuće presude od 7. novembra 2023. godine proizlazi ispunjenost prvog opšteg pritvorskog uslova. U odnosu na daljnje postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS je navedeno da je apelant nakon što je otkriven napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Republiku Hrvatsku čije ima državljanstvo. U vezi s tim je navedeno da apelant svoj bijeg smatra opravdanim kriveći pritom majku oštećene za svoju situaciju, kao i da odbrana nije ničim dokazala da apelant neće ponovo iskoristiti mogućnost bjekstva u Republiku Hrvatsku. To je, kako je navedeno, naročito vidljivo iz dokaza odbrane da se stav javnog mnijenja mogao samo pogoršati po apelanta. Pri tome je navedeno da iz iskaza svjedokinje D. B., sa kojom je apelant živio u vanbračnom odnosu, proizlazi da apelant nema stalno mjesto boravka gdje bi se smjestio po izlasku iz pritvora, te da apelant, imajući u vidu da mu je izrečena četvorogodišnja kazna zatvora, nakon izricanja presude ima više razloga za bjekstvo nego ranije. Dalje je navedeno da je ispunjen i posebni pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS za produženje pritvora jer iz dokaza proizlazi da je apelant radnju krivičnog djela prema istoj oštećenoj ponavljao nekoliko puta, te da postoje osnovi sumnje da je to učinio u kući gdje ona živi dok su u njoj boravili njeni roditelji i brat. Osnovni sud je istakao da apelant nagon za činjenje takvog djela nije mogao kontrolisati ni u situaciji kada je mogao biti otkriven, kao i da je bio svjestan da svaki čas može biti otkriven. Stoga je prema obrazloženju suda upitno da li je apelant u stanju da se suzdrži od vršenja takvih djela. To, po ocjeni Osnovnog suda, predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da će apelant ponoviti djelo. Također je navedeno da iteracijska opasnost nije temeljena samo na činjenici da se protiv apelanta vodila istraga u Kaknju zbog istog krivičnog djela, već je odlučujući razlog bila izjava koju je dala oštećena. S obzirom na zaštićeni objekat, Osnovni sud je smatrao da u datim okolnostima nema mjesta izricanju blažih mjera. S obzirom na navedeno je zaključeno da postoji opasnost od apelantovog bjekstva i iteracijska opasnost, kao i opasnost da spriječi izvršenje krivične sankcije, zbog čega mu je neophodno produžiti pritvor.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 353464 23 Kž 7 od 22. novembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da prvostepeno rješenje sadrži jasne, potpune i zakonite razloge za produženje apelantovog pritvora nakon izricanja prvostepene presude, te da Okružni sud u svemu prihvata navedene razloge. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga je posebno naglašeno da apelant već bio u bjekstvu, da ima državljanstvo Republike Hrvatske, te da je nakon što je osuđen na zatvorsku kaznu ponovo pobjegao iz pritvora i sakrio se na nepoznatom mjestu. Takvim postupanjem je, po ocjeni Okružnog suda, apelant demantovao navode svog branioca kojim se osporavaju posebni pritvorski razlozi dok je iz apelantovog ponašanja očita neučinkovitost bilo kakvih mjera zabrane umjesto pritvora. U odnosu na iteracijsku opasnost je Okružni su ponovio argumentaciju Osnovnog suda, navodeći pritom da je apelant iskazao naročitu riješenost i drskost u izvršenju krivičnog djela što jasno pokazuje da bi djelo ponovio „ako bi došao u priliku“. Stoga je zaključeno da je neophodno produžiti pritvor apelantu do pravosnažnosti presude.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navodi i kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, kao i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, apelant prvenstveno osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga. U vezi s tim navodi da svrha pritvora nije i ne može biti da se oštećena ne bi traumatizovala. U vezi s tim ukazuje da mu je pritvor produžen temeljem iskaza oštećene, za kojeg tvrdi da je nezakonit dokaz. Također, ističe da prilikom produženja pritvora nije razmotrena mogućnost izricanja blažih mjera. Pri tome apelant ukazuje i na formalni propust jer mu „na pretresu za izricanje presude nakon što je sud naveo da pritvor produžava nije uručeno rješenje o određivanju pritvora nego se isto dostavlja njegovom braniocu protekom sedam dana“. b)Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da je apelant pobjegao nakon izricanja presude i trenutno se nalazi u bjekstvu uz izdatu naredbu za raspisivanje potjernice, tako da stoji pritvorski razlog da se apelant krije i izbjegava krivično gonjenje. Navedeno je da su razlozi o postojanju posebnih pritvorskih razloga detaljno navedeni u obrazloženju osporenih odluka.

12. Osnovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da su detaljno razmotreni i analizirani pred redovnim sudovima. U prilog osnovanosti stavova iz osporenih rješenja je navedeno da apelant nakon izricanja osuđujuće presude pobjegao iz prostorija Osnovnog suda i da se nalazi u bjekstvu.

13. Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi neosnovani u prilog čemu je navedeno činjenica da se apelant nalazi u bjekstvu nakon izricanja osuđujuće presude.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tač. a) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i

Određivanje pritvora nakon izricanja presude

Član 203. st. (1) i (3) (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (3) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navodi i kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, kao i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, budući da su apelacijom osporena rješenja o produženju pritvora nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude i u vezi s tim problematizirano pitanje blagovremenosti dostavljanja sudske odluke, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije.

17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

18. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

19. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Pri tome se fraza „nakon osude“ ne može tumačiti restriktivno, na način da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Ruslan Yakovenko protiv Ukrajine, presuda od 4. juna 2015. godine, predstavka broj 5425/11, tačka 46. s daljnjim referencama). Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, W. A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, predstavka broj 38958/16, tačka 33. s daljnjim referencama).

20. Naime, apelant je prvostepenom presudom od 7. novembra 2023. godine proglašen krivim zbog počinjenja krivičnih djela i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, postoji osuđujuća presuda koja je prethodila osporenoj odluci o određivanju, odnosno produženju pritvora od 7. novembra 2023. godine. Apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor koji može trajati „do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi“. Iz navedenog proizlazi da, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da osporeno prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem, sadrži jasno, relevantno i uvjerljivo obrazloženje o tome zašto je zaključeno da je, nakon izricanja presude, apelantu neophodno produžiti pritvor. Redovni sudovi su detaljno obrazložili da su imali u vidu sve relevantne okolnosti koje se odnose na posebne pritvorske razloge-opasnost od ponovnog apelantovog bjekstva i iteracijsku opasnost. Takvi zaključci i obrazloženja redovnih sudova se ne mogu ocijeniti proizvoljnim, budući da navedene opasnosti nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama/dokazima. To se posebno odnosilo na opasnosti od apelantovog bjekstva, imajući u vidu da je apelant nakon izricanja osuđujuće presude pobjegao iz Bosne i Hercegovine. Na taj način apelant je, po ocjeni Ustavnog suda svojim naknadnim postupanjem potvrdio da je doista egzistirala navedena opasnost temeljem koje su, između ostalog, donesena i osporena rješenja. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi redovnih sudova opravdavali određivanje/produženje apelantovog pritvora po ovim pravnim osnovama nakon donošenja osuđujuće presude i predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji su, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu. Pri tome, apelant nije ponudio dovoljne i relevantne razloge ni pred redovnim sudovima, niti u apelaciji, o navodnim nedostacima tih obrazloženja, iz kojih bi se moglo zaključiti drugačije.

21. Osim toga Ustavni sud zapaža da su, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora nakon donošenja osuđujuće prvostepene presude, redovni sudovi s jedne strane, imali u vidu značaj osnovnog apelantovog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, a ti razlozi su ocijenjeni u odnosu na konkretne okolnosti. Pri tome, vezano za apelantove navode da su zaključci redovnih sudova izvedeni samo na osnovu iskaza oštećene, Ustavni sud ukazuje da se oni tiču ocjene dokaza i ne spadaju pod garancije iz člana 5. Evropske konvencije već mogu biti predmetom eventualnog ispitivanja u kontekstu donesene osuđujuće presude protiv apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni člana 197. stav (1) tač. a) i v) ZKPRS.

22. Apelant je, također, problematizirao i blagovremenost dostavljanja sudske odluke u vezi sa njegovim lišenjem slobode. Iako je u apelaciji naveo da mu na pretresu na kojem je je izrečena osuđujuća presuda od 7. novembra 2023. godine nije „uručeno rješenje o određivanju pritvora“, Ustavni sud smatra da je ovdje riječ o uručenju, odnosno dostavljanju osporenog prvostepenog rješenja koje je doneseno po službenoj dužnosti istog dana kada je donesena navedena presuda (vidi, tač. 6. i 7. ove odluke). U prilog navedenom zaključku govori i činjenica da na osporenom prvostepenom rješenju od 7. novembra 2023. godine (kojeg je apelant dostavio u prilogu apelacije) stoji pečat sa datumom „14-11-2023“, što ide u prilog apelantovoj tvrdnji o proteku sedam dana za uručenje.

23. Kada je u pitanju hitnost odlučivanja o pritvoru koja uključuje i dostavljanje sudske odluke o pritvoru, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda zahtjev hitnosti u smislu člana 5. stav

4. Evropske konvencije podrazumijeva brzo odlučivanje u vezi sa zakonitošću pritvora i naređivanje njegovog prekida u slučaju nezakonitosti (vidi, Evropski sud, Kavala protiv Turske, presuda od 10. decembra 2019. godine, predstavka broj 28749/18, tačka 176, sa daljnjim referencama). Isto tako, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi utvrđivao kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije zbog toga što redovni (prvostepeni) sud nije brzo i bez odlaganja apelantovom braniocu dostavio rješenje kojim je apelantu produžen pritvor, nego je to učinio tek šesti dan po donošenju predmetnog rješenja (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj A

P-61/22 od 9. marta 2022. godine, tačka 29; dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, za razliku od navedenog predmeta, u apelantovom slučaju zahtjev hitnosti u odnosu na produžavanje apelantovog pritvora nije doveden u pitanje. Naime, u konkretnom slučaju je za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru postojao pravni osnov u odnosu na koji je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da nema proizvoljnosti. U nedostatku eksplicitnog izjašnjenja sudova o datumu dostave u odgovorima na apelaciju, Ustavni sud prihvata da je osporeno prvostepeno rješenje apelantu dostavljeno 14. novembra 2023. godine, tj. sedmi dan nakon donošenja osporenog prvostepenog rješenja. Takvo kašnjenje u dostavljanju može predstavljati proceduralni propust Osnovnog suda. Međutim, on po ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ koja bi osporeno prvostepeno rješenje učinila ex facie nevaljanim, odnosno apelantov pritvor nezakonitim. Pri tome, Ustavni sud smatra da vrijeme dostavljanja osporenog prvostepenog rješenja nije onemogućilo apelanta u daljnjoj i efektivnoj zaštiti njegovih prava, niti ga je dovelo u suštinski nepovoljniji materijalno-procesni položaj. Prvenstveno iz razloga jer je apelant, neovisno od vremena dostavljanja osporenog prvostepenog rješenja, koristio pravo žalbe o kojoj je meritorno odlučeno osporenim drugostepenim rješenjem. Osim toga, Ustavni sud posebno ima u vidu da se apelant ne nalazi u pritvoru budući da je pobjegao nakon izricanja osuđujuće presude i donošenja osporenog prvostepenog rješenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi garancija iz člana 5. stav

4. Evropske konvencije.

24. Konačno, ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi nisu propustili u osporenim odlukama razmotriti da li se svrha pritvora mogla ostvariti nekom drugom blažom mjerom, o čemu su također dali relevantne razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje apelantovog pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ i u suprotnosti sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.

25. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, jer su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za produženje apelantovog pritvora nakon izricanja prvostepene presude iz razloga propisanih u članu 197. stav (1) tač. a) i v) ZKPRS. Takav zaključak Ustavnog suda dodatno potvrđuje i činjenica apelantovog bjekstva iz pritvora nakon izricanja prvostepene presude i donošenja osporenog prvostepenog rješenja.

27. Isto tako, nema kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer kašnjenje u dostavljanju apelantu osporenog prvostepenog rješenja sedam dana nakon njegovog donošenja, u situaciji kada se apelant nalazi u bjekstvu, nije suštinski dovelo apelanta u nepovoljniji materijalno-procesni položaj i nije predstavljalo „tešku i očiglednu nepravilnost“ koja bi učinila apelantov pritvor nezakonitim.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-5011/23 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio