Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/22 (Đ. L.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Autorsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1541/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1541/22, rješavajući apelaciju Đemala Latića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đemala Latića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 120895 19 Gž od 19. septembra 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đemal Latić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 5. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 120895 20 Rev od 9. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 120895 19 Gž od 19. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 120895 17 P od 22. januara 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2668/19 od 15. januara 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. februara 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 120895 17 P od 22. januara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o autorskom djelu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen 3. juna 2011. godine između apelanta i tuženog (IZ u BiH – Muftijstvo travničko) radi neispunjenja ugovornih obaveza. Istom presudom usvojen je tuženikov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži apelantu da mu na ime ispunjenja obaveza propisanih spornim ugovorom isplati novčani iznos od 5% od Ugovora o izvođenju dramskog teksta u Goraždu 21. marta 2012. godine.

4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da iz spornog ugovora proizlazi da će apelant kao autor dati tuženom kao producentu – korisniku na raspolaganje dramski tekst za postavku na sceni pozorišta u Zenici i Sarajevu u programskim sadržajima Ajvatovice. Dalje je ukazao da je to nesporno i učinjeno, kao i da je nesporno utvrđeno da je tuženi isplatio apelantu naknadu za izvršene poslove. Također je sud istakao da apelant traži da se raskine sporni ugovor zbog neispunjenja tvrdeći da tuženi nije poštovao odredbe ugovora jer nakon pretpremijere i premijere nije osigurao izvođenje dramskog teksta u programu „Dani Ajvatovice“. Međutim, ukazao je da u spornom ugovoru nije navedeno da se tuženi obavezuje da ga obavezno izvodi u programu „Dani Ajvatovice“, nego je dogovoren honorar za svako izvođenje dramskog teksta. Shodno tome, sud je naveo da se ne može smatrati da tuženi nije koristio djelo na ugovoreni način. Isto tako, sud je istakao da apelantovi navodi o ništavnosti pojedinih odredbi spornog ugovora nisu predmet spora, niti je apelant sudu postavio takav zahtjev, pa o tome sud nije ni odlučivao. Također je sud ukazao da je odredbom člana 97. Zakona o autorskom i srodnim pravima propisano da ako korisnik ne izvede djelo u ugovorenom roku, autor može raskinuti ugovor o izvedbi i tražiti naknadu štete, a uz to može i zadržati naknadu, odnosno tražiti isplatu ugovorene naknade. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelant nije, shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Osim toga, sud je naveo da je spornim ugovorom ugovoreno da se apelant obavezuje da će tuženom isplatiti 5% od osnovnog ugovora na tekst kada on kao autor osigura izvođenje predstave izvan programa Ajvatovice. Budući da je apelant kao autor dramskog teksta organizirao i izveo taj tekst u Goraždu, sud je naveo da je osnovan protivtužbeni zahtjev, shodno članu 17. Zakona o obligacionim odnosima, i obavezao je apelanta da tuženom isplati ugovorenu naknadu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 120895 19 Gž od 19. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao da je prvostepena presuda pravilna, odnosno da u cijelosti zadovoljava standarde propisane ZPP-om. Shodno tome, sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev jer nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora zbog neispunjenja. Osim toga, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je zaključio da je osnovan tuženikov protivtužbeni zahtjev. Pri tome je naveo da tuženi nije obaviješten o stavljanju djela na sceni u Goraždu, već je za to saznao tek nakon podnošenja tužbe, od kada je počeo teći rok za dospjelost potraživanja po protivtužbenom zahtjevu, pa je protivtužba blagovremena.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je tuženi ispunio sve svoje obaveze propisane spornim ugovorom i da nema uvjeta za raskid ugovora. Također smatra da je nastupila zastarjelost potraživanja po protivtužbenom zahtjevu, kao i da su pojedine odredbe spornog ugovora ništavne jer su suprotne Zakonu o autorskom i srodnim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud detaljno obrazložili zašto su neosnovani prigovori koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi tač 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/22 (Đ. L.) | Sudska praksa | Aktio