Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2174/22 ("Vitoplast" d.o.o. Vitez)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2174/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2174/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vitoplast“ d.o.o. Vitez, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vitoplast“ d.o.o. Vitez protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 120697 21 Rev od 15. veljače 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vitoplast“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, koji zastupa Bruno Božić, odvjetnik iz Travnika, podnio je 13. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 120697 21 Rev od 15. veljače 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 120697 20 Gž od 11. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 120697 16 P od 11. listopada 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 120697 16 P od 11. listopada 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da FBiH, Vlada FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) apelantu na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene koristi u razdoblju od 23. prosinca 2011. godine do 31. srpnja 2018. godine isplati novčani iznos određen u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su 14. listopada 1997. godine PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: osnivač) i „Vernerpromet“ d.o.o. Zagreb zaključili Ugovor o osnivanju apelanta. Također, utvrđeno je da je navedenim ugovorom ugovoreno da osnivač unosi vrijednost društvenog kapitala u određenom novčanom iznosu koji predstavlja 32 % osnivačke glavnice. Dalje, utvrđeno je da je apelant obavljao poslovnu djelatnost u nekretninama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) do 2002. godine, kada mu je osnivač naložio da napusti te nekretnine. Također, utvrđeno je da su sporne nekretnine upisane kao društveno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist osnivača s dijelom 1/1. Pri tome, utvrđeno je da je pravomoćnom presudom tog suda od 14. rujna 2012. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik spornih nekretnina odnosno da su te nekretnine unesene kao osnivački ulog prilikom njegovog osnivanja. Dalje je utvrđeno da je presudom tog suda od 18. kolovoza 2017. godine pravomoćno odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu osnivač na ime izgubljene zarade u proizvodnji te izdavanja u zakup spornih nekretnina isplati određeni novčani iznos. Također, utvrđeno je da je tužena, na temelju Uredbe o vršenju ovlaštenja u gospodarskim društvima s učešćem državnog kapitala iz nadležnosti FBiH iz 2011. godine i njenom izmjenom iz 2015. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), nad osnivačem vršila ovlaštenja na temelju učešća državnog kapitala. Konačno, utvrđeno je da je osnivačev članski udio u apelantu u izvršnom postupku dosuđen gospodarskom društvu „Atoma“ Stara Bila, te da je od 21. srpnja 2015. godine navedeno gospodarsko društvo u registru poslovnih subjekata upisano kao apelantov jedini osnivač. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužena nad osnivačem vršila ovlaštenja u skladu s Uredbom, te da nije spriječila apelanta da koristi sporne nekretnine niti da obavlja svoju djelatnost u tim nekretninama. Pri tome, ukazao je da tužena ne može odgovarati za radnje osnivača kojim je eventualno prouzrokovao štetu apelantu, te da je za te radnje odgovoran osnivač kao samostalan gospodarski subjekt. Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo da tužena u konkretnom sporu nije pasivno legitimirana, te je slijedom toga odbio apelantov tužbeni zahtjev.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 120697 20 Gž od 11. veljače 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužena nije pasivno legitimirana u konkretnom sporu. Pri tome, ukazao je da apelant tijekom postupka nije dokazao da je korist čiju naknadu zahtijeva mogao objektivno očekivati prema redovitom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, te da je njezino ostvarivanje spriječeno radnjom tužene. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen u smislu odredbe članka 189. stavak (3) Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 120697 21 Rev od 15. veljače 2022. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostupanjske presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku trebao dokazati pravo vlasništva na spornim nekretninama, te uzročnu svezu između radnji tužene i štete koju apelant trpi u vidu izgubljene koristi zbog nemogućnosti da obavlja djelatnost u spornim nekretninama, kao i da ih izdaje u zakup. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina s obzirom na to da je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je navedene nekretnine osnivač unio kao ulog prilikom apelantovog osnivanja pravomoćno odbijen. Dalje, Vrhovni sud je u odnosu na apelantove navode da tužena nije adekvatno vršila svoja ovlaštenja nad osnivačem, zbog čega je odgovorna za štetu koju apelant trpi, ukazao da nijednim propisom nije predviđena odgovornost tužene zbog rada u vršenju ovlaštenja u gospodarskim društvima u kojima ima učešće u njihovom kapitalu. Pri tome, ukazao je da tužena na temelju Uredbe u spornom razdoblju nije neposredno vršila ovlaštenja u gospodarskim društvima u kojima ima učešće u kapitalu, nego da je ta ovlaštenja vršila putem federalnih ministarstava odnosno federalnih uprava ili upravnih organizacija. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da apelant nije dokazao radnju kojom mu je organ tužene u obavljanju svojih funkcija prouzrokovao štetu kao trećoj osobi u smislu odredbe članka 172. ZOO-a.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U biti, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je na temelju ugovora o osnivanju stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, odnosno da ih je osnivač unio kao članski ulog prilikom apelantovog osnivanja. Također navodi da tužena upravlja osnivačem na temelju Uredbe, te da nijedna odluka u svezi s apelantovim poslovanjem nije mogla biti donesena bez njezinog znanja. S obzirom na to, smatra da je tužena odgovorna za štetu koju apelant trpi, odnosno da je pasivno legitimirana u konkretnom sporu. Osim toga, ističe da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o apelantovim identičnim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neutemeljenosti, te da je time odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi točku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman