Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3388/22 (L. K.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3388/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3388/22, rješavajući apelaciju Lejle Khattab, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Khattab podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026640 20 Uvp od 9. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lejla Khattab (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 026640 20 Uvp od 9. juna 2022. godine.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja KS od 30. novembra 2011. godine odbijen je zahtjev M. Ž. i apelantice za obnovu Ugovora o korištenju stana u ulici Skenderija (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključenog 11. septembra 1995. godine između Stambenog fonda Grada Sarajeva i M. Ž.
3. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS (u daljnjem tekstu: tuženo Ministarstvo) od 5. januara 2016. godine, u ponovnom postupku, odbijena je apelantičina žalba protiv navedenog rješenja.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 24. oktobra 2019. godine odbijena je apelantičina tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju, sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je sporni stan, čiji je vlasnik Općina Centar, dodijeljen M. Ž. koji je na osnovu rješenja te općine zaključio navedeni ugovor. Dalje, sud je naveo da je u tom ugovoru istaknuto da će M. Ž. taj stan koristiti sa članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih i sa suprugom-apelanticom. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je 11. jula 2011. godine razveden brak zaključen između M. Ž. i apelantice. Isto tako, sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da je M. Ž. 30. aprila 1991. godine živio sa svojim roditeljima i bratom u stanu u Sarajevu u ulici Nova i da je taj stan otkupio njegov otac, dok je na taj datum apelantica živjela u Trebinju u porodičnoj kući. Dalje, sud je naveo da je odredbom člana 18.c. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. st. 3. i 4. Zakona ukoliko je višestruki korisnik shodno članu 11. stav 4. tačka 3. Zakona. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantica i njen bivši suprug, kao privremeni korisnici, shodno članu 18.c. stav 3. Zakona nemaju pravo na obnovu ugovora, jer su višestruki korisnici shodno navedenim odredbama Zakona. Naime, sud je naveo da je to zato što nisu dovedene u sumnju činjenice da kuća u Trebinju i stan u Sarajevu, u ulici Nova, u kojima su apelantica i M. Ž. 30. aprila 1991. godine živjeli kao članovi porodičnih domaćinstava svojih roditelja, nisu bili njihovi domovi. Pri tome je istakao da nisu ponuđeni ni dokazi da nemaju drugi smještaj na raspolaganju.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 026640 20 Uvp od 9. juna 2022. godine apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude je odbijen. U obrazloženju, Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, te ukazao da je prvostepena presuda pravilna. Dalje, sud je naveo da iz odredbe člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona slijedi da je višestruki korisnik, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji ima porodičnu kuću ili stan u kojem je živio 30. aprila 1991. godine. Također je navedeno da se radi o višestrukom korisniku i kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život. U vezi s tim je ukazao da je apelantica 30. aprila 1991. godine živjela u porodičnoj kući svojih roditelja za koju nije ponudila nikakve dokaze o njenoj eventualnoj neuslovnosti. Prema tome, sud je ukazao da je apelantica i prije zaključenja braka imala život i ostvarivala određena prava, a nijednim ponuđenim dokazom nije dovedeno u pitanje njeno življenje i ekonomska zajednica sa roditeljima 30. aprila 1991. godine, što je relevantna činjenica za odlučivanje o zahtjevu. Dalje, sud je naveo da cijeneći te okolnosti i ne može zaključiti da je na bilo koji način došlo do kršenja apelantičinog prava na dom, osim što je ona nezadovoljna ishodom postupka. Najzad, sud je ukazao da se apelantica u svom zahtjevu poziva i na odluku tog suda, u drugom predmetu, u kojoj je, kako navodi, u strožijoj situaciji poništena presuda suda kojom je odbijen zahtjev u postupku obnove ugovora o korištenju stana. Međutim, sud je naveo da ta odluka ne rješava istu činjeničnu i pravnu situaciju, jer se tom odlukom rješavalo o statusu zamjenskog stana, odnosno prenosu prava davanja stana na korištenje, pa zato ne može predstavljati obavezujući pravni standard za rješavanje ove drugačije pravne situacije.
6. Iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica se pozvala na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, te da kuća u kojoj je živjela sa njima u Trebinju nije bila njen dom i da se njen status može cijeniti samo od momenta zaključenja braka. Osim toga, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari, poništio presudu suda kojom je odbijen zahtjev u postupku obnove ugovora o korištenju stana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto apelantičini navodi, koje ponavlja i u apelaciji, nisu relevantni u konkretnom slučaju (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta njena prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman