Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1533/22 (B. B.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1533/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1533/22, rješavajući apelaciju Borisa Buhe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Buhe podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 294890 21 Gž od 10. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boris Buha (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Srđan Raković, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 294890 21 Gž od 10. februara 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 294890 21 Mal 2 od 17. maja 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da mu apelant na ime duga po osnovu ugovora o tekućem računu isplati iznos od 3.941,33 KM te iznos od 3.941,33 KM na ime dospjele zakonske zatezne kamate. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da su apelant i tužiočev pravni prednik zaključili ugovor o izdavanju i korištenju „Visa Revolving kreditne kartice“ (u daljnjem tekstu: ugovor o revolvingu). Pri tome, utvrđeno je da je taj ugovor kao korisnik potpisao apelant te da je ovjeren pečatom privrednog društva „Skudeto“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: privredno društvo). Također, utvrđeno je da je apelant potpisao „Hypo Visa Revolving“ pristupnicu (u daljnjem tekstu: pristupnica), te da je ta pristupnica ovjerena pečatom navedenog privrednog društva, čiji je zakonski zastupnik bio apelant. Nadalje, naveo je da je apelant s tužiočevim pravnim prednikom zaključio ugovor o tekućem računu (u daljnjem tekstu: ugovor o tekućem računu). Konačno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno je da je ugovor o revolvingu vezan za apelantov tekući račun, te da se obaveze po „Visa Revolving kreditnoj kartici“ (u daljnjem tekstu: kartica) naplaćuju obustavom sredstava s tog računa. Pri tome, na osnovu navedenog nalaza i mišljenja utvrđen je iznos duga po tekućem računu, kao i iznos dospjele zakonske zatezne kamate.
3. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 158. Zakona o bankama propisano da je ugovor o revolving kreditu ugovor o kreditu koji korisniku kredita omogućava da jednom odobreni iznos kredita povlači više puta pod istim uvjetima. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da su ugovor o revolvingu i pristupnica ovjereni pečatom privrednog društva te da ih je apelant zaključio u ime i za račun tog privrednog društva. Imajuću to u vidu, Osnovni sud je zaključio da parnične stranke nisu bile u obligacionopravnom odnosu, te da apelant nije odgovoran za dug koji je nastao zaduženjem po kartici, odnosno da je za taj dug odgovorno privredno društvo.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 294890 21 Gž od 10. februara 2022. godine tužiočeva žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je za sporni dug odgovorno privredno društvo zbog toga što se na ugovoru o revolvingu uz apelantov potpis nalazi pečat tog društva. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je apelant kao fizičko lice zaključio i potpisao ugovor o revolvingu u kojem su navedeni njegovi lični podaci, te da je uz taj ugovor priložena odluka kreditnog odbora tužioca i pristupnica iz kojih proizlazi da je apelant korisnik kartice. Pri tome, ukazao je da u tom ugovoru nisu navedeni podaci privrednog društva, osim što je na kraju ugovora stavljen njegov pečat, što, prema ocjeni tog suda, nije dovoljan dokaz da je ugovor zaključen u ime i za račun tog društva. Naime, Okružni sud je obrazložio da bi pravno relevantni podaci privrednog društva bili navedeni u ugovoru o revolvingu da je to privredno društvo bilo ugovorna strana, odnosno da je taj ugovor zaključen u njegovo ime i u njegovu korist. S druge strane, ukazao je da su u pristupnici, ugovoru o revolvingu, kao i u ugovoru o tekućem računu za koji je vezana kartica navedeni apelantovi lični podaci. Pri tome, obrazložio je da je prekoračen dozvoljeni minus po kartici, te da je tužilac za taj dug teretio apelantov tekući račun, kako je to i ugovoreno ugovorom o tekućem računu, te da na tom računu nije bilo dovoljno sredstava za naplatu tog duga. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelant odgovoran za sporni dug, te je slijedom toga preinačio prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 229. tačka 4) Zakona o parničnom postupku.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da su ugovor o revolvingu i pristupnica zaključeni u korist privrednog društva, što potvrđuje i činjenica da su ovjereni njegovim pečatom. S obzirom na to, ukazuje da je za sporni dug odgovorno privredno društvo a ne apelant, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Također, ističe da ugovor o tekućem računu koji je on zaključio ne predviđa mogućnost zaduženja tog računa na osnovu obaveza iz ugovora o revolvingu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je taj sud dao dovoljne i jasne razloge za zaključak da je apelant odgovoran za sporni dug (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman