Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/22 (Turistička zajednica Hercegovačko-neretvanskog kantona)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Javna vlast
- Troškovi postupka
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2003/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2003/22, rješavajući apelaciju Turističke zajednice Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Turističke zajednice Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 174974 20 Rev od 15. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Turistička zajednica Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijela je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 174974 20 Rev od 15. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 174974 20 Pž od 20. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 174974 16 Ps od 27. novembra 2019. godine.
2. Turistička zajednica Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 17. februara 2016. godine podnijela je tužbu protiv apelantice radi isplate potraživanja. Tužiteljica je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tražila da joj apelantica na ime raspoređivanja boravišne takse isplati precizirani novčani iznos za period od 1. januara 2011. do 1. novembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period).
3. Općinski sud je Presudom broj 58 0 Ps 174974 16 Ps od 27. novembra 2019. godine usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu da tužiteljici naknadi troškove postupka, dok je odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka. Sud je naveo da su parnične stranke osnovane Zakonom o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH (u daljnjem tekstu: ZTZ) iz 1996. godine. Ustavni sud Federacije BiH je presudom utvrdio da ZTZ nije saglasan s Ustavom FBiH, te se, budući da nije donesen novi propis koji uređuje ovu oblast, zakon prestao primjenjivati nakon 30. januara 2015. godine. Sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor nedostatka tužiteljicine aktivne legitimacije s obrazloženjem da tužiteljica nije prestala postojati po sili zakona odnosno prestankom primjene ZTZ-a. U prilog navedenom govori i činjenica da je tužiteljica nastavila svoje poslovanje nakon prestanka primjene ZTZ-a. Pored toga, apelantica je nakon prestanka važenja ZTZ-a nastavila s plaćanjem 20% iznosa sredstava prikupljenih naplatom boravišne takse, u skladu s odredbama ZTZHNK i Uredbom o boravišnoj taksi HNK (u daljnjem tekstu: Uredba HNK). Sud je naveo da se na sporni odnos između stranaka primjenjuju odredbe federalnih propisa do dana njihovog prestanka važenja, odnosno odredbe kantonalnih propisa na cijeli utuženi period. Naime, kako je navedeno, kantonalni propisi – ZTZHNK i Uredba HNK nisu doneseni na osnovu neustavnog federalnog zakona.
4. Sud je istakao da su tužiteljicina potraživanja do 30. januara 2015. godine zasnovana na odredbi člana 53. ZTZ-a i člana 10. Uredbe o boravišnoj taksi, odnosno na odredbi člana 51. stav 1. ZTZHNK i člana 10. Uredbe HNK za cijeli utuženi period. Visinu tužiteljicinih potraživanja sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Pored toga, sud je istakao da se primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja. Ovo iz razloga što između stranaka nije postojao nikakav ugovorni odnos, već se radi o ispunjavanju apelanticine zakonske obaveze prema tužiteljici. Pri tome, apelantica nije dokazala tačan iznos obaveze koja je dospjela a nije plaćena za period od 1. januara do 17. februara 2011. godine. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 174974 20 Pž od 20. maja 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da turistička zajednica ne prestaje po automatizmu zbog prestanka važenja zakona kojim je osnovana. Naime, kako je obrazložio, za prestanak postojanja tužiteljice potrebno je provesti određenu proceduru. S obzirom na to da tužiteljica nije brisana iz upisnika turističkih zajednica, ocijenjeni su neosnovanim apelanticini prigovori o nedostatku tužiteljicine aktivne legitimacije i valjanosti njenog zastupanja. Pri tome je istaknuto da je zastupnik tužiteljice lice koje je u momentu prestanka važenja ZTZ-a bilo upisano u upisnik turističkih zajednica. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao na zaključak Ustavne komisije Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH u pogledu nastavka postojanja i djelovanja tužiteljice i turističkih zajednica u kantonima nakon prestanka važenja ZTZ-a. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze i pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe ZTZ-a i Uredbe odnosno ZTZHNK i Uredbe HNK. Pored toga, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda u pogledu apelanticinog prigovora zastare.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 174974 20 Rev od 15. februara 2022. godine odbio apelanticinu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud, suprotno revizionim navodima, svestrano razmotrio i ocijenio izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu je za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje. Također, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili o tužiteljicinom pravnom subjektivitetu, odnosno njenoj stranačkoj sposobnosti koja nije automatski prestala zbog prestanka primjene ZTZ-a. Vrhovni sud je istakao da tužiteljica potražuje 20% od iznosa boravišne takse koju je apelantica naplatila u utuženom periodu. Pri tome, pravilan je zaključak nižestepenih sudova u pogledu pravnog osnova – odredbi federalnog i kantonalnog propisa na kojem je zasnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev. Osim toga, zaključeno je da su nižestepeni sudovi pravilno riješili istaknuti prigovor zastare, te da su pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja u pogledu zastare jednog dijela tužiteljicinih potraživanja.
7. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi, te da je izostalo adekvatno obrazloženje u osporenim odlukama. Smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da tužiteljica nije izgubila stranačku sposobnost nakon prestanka primjene ZTZ-a, kao i da su proizvoljno primijenili odredbe tog zakona kada su usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelantica prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelj javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-
39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi s apelanticinim navodima koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZTZ-a i Uredbe, odnosno ZTZHNK, Uredbe HNK, ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, tj. odredbi ZTZHNK i ZOO-a prilikom odlučivanja o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelanticine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman