Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4298/22 (G. M.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4298/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4298/22, rješavajući apelaciju Gorana Manojlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka

c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Manojlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 007800 16 Uvp od 19. juna 2020. godine, u odnosu na zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Manojlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012200 20 Uvp od 11. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Goran Bojanović advokat iz Zenice, podnio je 11. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 04 0 U 012200 20 Uvp od 11. avgusta 2022. godine i 04 0 U 007800 16 Uvp od 19. juna 2020. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 012200 20 U od 18. decembra 2020. godine i 04 0 U 007800 15 U od 26. februara 2016. godine i rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) br. UPII/05-23-5-2/13 od 15. septembra 2020. godine i UPII/05-23-5-2/13 od 9. septembra 2015. godine. Uvodne napomene

2. Apelant je Gradu Zenici, Službi za opštu upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) 7. novembra 2002. godine podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana za nekretninu pobliže označenu u zahtjevu (u daljnjem tekstu: sporni stan).

3. Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica, kao davalac stana na korištenje podnijela je 24. marta 2003. godine Službi zahtjev za iseljenje apelanta iz spornog stana.

4. Služba je zaključkom od 20. jula 2006. godine spojila postupak po apelantovom zahtjevu i postupak po zahtjevu Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica.

5. Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica je 2. septembra 2009. godine izmijenila zahtjev tako da je, umjesto iseljenja apelanta iz spornog stana, za kojeg je u postupku utvrđeno da živi u Sjedinjenim Američkim Državama, zatražila iseljenje S. B., apelantovog vjenčanog kuma, iz spornog stana.

Postupci okončani osporenim presudama Vrhovnog suda od 19. juna 2020. godine i 11. avgusta 2022. godine

6. Rješenjem Službe broj 03-23-12-6088/02 od 29. maja 2015. godine utvrđeno je da apelant ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana. Odbijen je zahtjev Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica za iseljenje apelanta iz spornog stana.

7. Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-2/13 od 9. septembra 2015. godine poništeno je rješenje Službe iz prethodne tačke ove odluke, te je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (st. I i II izreke rješenja). Usvojen je zahtjev Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica, te je apelant obavezan da iseli iz spornog stana (stav III izreke rješenja).

8. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 007800 15 U od 26. februara 2016. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 007800 16 Uvp od 19. juna 2020. godine poništeno je rješenje Ministarstva u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica za iseljenje apelanta iz spornog stana (stav III izreke rješenja Ministarstva) i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak. Rješenje Ministarstva je ostalo neizmijenjeno u dijelu u kojem je poništeno rješenje Službe od 29. maja 2015. godine i u kojem je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (st. I i II izreke rješenja Ministarstva). U obrazloženju, u odnosu na odluku kojom je poništio rješenje Ministarstva, sud je naveo da je Ministarstvo dužno da u ponovnom postupku odluči o izmijenjenom zahtjevu Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica od 2. septembra 2009. godine (vidi, tačka 5. ove odluke). U odnosu na odluku kojom je rješenje Ministarstva ostalo neizmijenjeno, sud je naveo da se apelant nije mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu odredaba člana 6. stav (1) Zakona o stambenim odnosima, budući da je u postupku utvrđeno da apelant u relevantnom periodu nije stanovao sa majkom koja je bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Stoga, apelant nema pravo da, u smislu čl. 21. i 28. navedenog zakona, trajno i nesmetano nastavi koristiti sporni stan.

10. Postupajući u izvršenju navedene presude Vrhovnog suda, Ministarstvo je Rješenjem od 15. septembra 2020. godine poništilo rješenje Službe od 29. maja 2015. godine i odbilo apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (st. I i II izreke rješenja). Usvojen je zahtjev Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica, te je obavezan privremeni korisnik (koji trenutno koristi stan sa članovima porodičnog domaćinstva) da iseli iz spornog stana (stav III izreke rješenja).

11. Presudom Kantonalnog suda od 8. decembra 2020. godine djelimično je uvažena apelantova tužba, te je rješenje Ministarstva od 15. septembra 2020. godine u st. I i II izreke tog rješenja poništeno, jer je u tom dijelu pravosnažno odlučeno rješenjem Ministarstva od 9. septembra 2015. godine. U preostalom dijelu osporenog rješenja Ministarstva od 15. septembra 2020. godine, u kojem je odlučeno o zahtjevu Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica za iseljenje privremenog korisnika iz spornog stana, apelantova tužba je odbijena kao neosnovana.

12. U obrazloženju, u odnosu na odluku kojom je u dijelu poništeno rješenje Ministarstva od 15. septembra 2020. godine, Kantonalni sud je ukazao da je u tom dijelu pravosnažno, i u formalnom i u materijalno-pravnom smislu, rješenje Ministarstva od 9. septembra 2015. godine. Naime, kako je sud obrazložio, presudom Vrhovnog suda od 19. juna 2020. godine ostalo je neizmijenjeno rješenje Ministarstva od 9. septembra 2015. godine (vidi, tačka 9. ove odluke). Dalje, u odnosu na odluku o zahtjevu Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica za iseljenje privremenog korisnika iz spornog stana, sud je istakao da je, na osnovu dokaza u spisu (punomoći i podnesaka apelanta i zainteresovanog lica S. B.), utvrđeno da apelant ne živi u spornom stanu, te da je u posjedu spornog stana njegov vjenčani kum S. B. iz Zenice. Imajući to u vidu, sud je naveo da je pravilno Ministarstvo usvojilo zahtjev Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica za iseljenje bespravnog korisnika (S. B. ) iz spornog stana, shodno odredbama člana 30. stav (1) Zakona o stambenim odnosima. Navedenim odredbama propisano je da, ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može podnijeti inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

13. Presudom Vrhovnog suda od 11. avgusta 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne razloge, te da se ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o bilo kakvoj povredi zakona ili prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je neosnovan i paušalan zaključak da on ne koristi sporni stan i da nisu ispunjeni uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. U vezi s tim, apelant ističe da je on na privremenom radu u Sjedinjenim Američkim Državama od 2003. godine, ali da je povremeno i prema svojim mogućnostima dolazio u sporni stan. Takođe navodi da je Željezara ,,Zenica“ d.o.o. Zenica opredijelila i usmjerila zahtjev za iseljenje iz spornog stana prema S. B., iako je morala prethodno izdejstvovati presudu shodno članu 50. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, apelant navodi da je navedenim odredbama propisano da se prvo daje otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, pa se tek onda može podnijeti zahtjev za iseljenje trećeg lica.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Protek roka - u odnosu na apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (osporena presuda Vrhovnog suda od 19. juna 2020. godine)

16. Ustavni sud ukazuje da je postupak po apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 19. juna 2020. godine (vidi, tačka 9. ove odluke).

17. Iako apelant nije naveo kada je primio presudu Vrhovnog suda od 19. juna 2020. godine, iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant svakako prije 8. decembra 2020. godine primio navedenu presudu budući da iz presude Kantonalnog suda od 8. decembra 2020. godine proizlazi da je apelant pred tim sudom osporio rješenje Ministarstva doneseno u izvršenju osporene presude Vrhovnog suda od 19. juna 2020. godine (vidi, tač. 10. i 11. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 11. novembra 2022. godine. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno odnosno nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.b)Dopustivost prima facie – u odnosu na zahtjev za iseljenje bespravnog korisnika iz spornog stana (osporena presuda Vrhovnog suda od 11. avgusta 2022. godine)

18. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

19. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je detaljno obrazloženo zašto nisu osnovani apelantovi prigovori koje on ponavlja i u apelaciji (vidi, tačka 12. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na dom ili imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4298/22 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio