Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4565/22 (N. M.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Disciplinski postupak
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4565/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4565/22, rješavajući apelaciju Natalije Mićić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Natalija Mićić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 125194 21 Rsž od 3. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Natalija Mićić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ugljevika, koju zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijela je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 125194 22 Rev od 20. septembra 2022. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 125194 21 Rsž od 3. marta 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 125194 21 Rs od 23. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1798/22 od 8. juna 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv navedene presude Okružnog suda, jer je apelantica protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.

3. Presudom Osnovnog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje tužene Pošte Srpske, Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka, Radna jedinica za poštanski saobraćaj Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) od 7. septembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje). Odbijen je i dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tužena na ime umanjenja plate od 20 % za tri mjeseca isplati novčani iznos od 400,38 KM, sa zateznom kamatom, te da se presuda, nakon pravosnažnosti, objavi na oglasnoj tabli tužene.

4. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je apelantica zaposlenica kod tužene, te da je na osnovu ugovora o radu raspoređena na radno mjesto šalterski radnik (propisana srednja stručna sprema). Dalje je naveo da je direktor tužene rješenjem od 29. juna 2020. godine apelanticu privremeno rasporedio na radno mjesto kontrolor (propisana viša stručna sprema) počev od 30. do 31. jula 2020. godine. Ukazao je da je u obrazloženju rješenja navedeno da se apelantica, u skladu sa odredbom člana 17. stav (1) Kolektivnog ugovora Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) privremeno raspoređuje na drugo radno mjesto radi zamjene odsutnog radnika, kojem je odobreno korištenje godišnjeg odmora. Dalje, sud je ukazao da je apelantica bila upoznata sa sadržajem navedenog rješenja, te da protiv njega nije podnijela pravni lijek. Međutim, sud je naveo da apelantica u navedene dane nije obavljala poslove kontrolora, već poslove šalterskog radnika. U vezi s tim, ukazao je da je tužena obavijestila apelanticu da je zbog nepostupanja po nalogu iz navedenog rješenja počinila težu povredu radne discipline, te je pozvao apelanticu da se o tome izjasni. Dalje je ukazao da se apelantica o navodima iz obavještenja tužene izjasnila, odnosno da ih je osporavala. Sud je naveo da je tužena spornim rješenjem apelanticu oglasila odgovornom zato što je 30. jula 2020. godine neopravdano odbila da postupi po nalogu tužene, tako da je izvršila nepoštovanje radne discipline iz člana 136. stav (1) tačka 1) Kolektivnog ugovora.

5. Dalje, sud je ukazao da poslodavac, u skladu sa odredbom člana 15. stav (3) Zakona o radu može izuzetno, radnika privremeno rasporediti na druge poslove koji ne odgovaraju vrsti i stepenu njegovog stručnog obrazovanja, između ostalih, i u slučaju zamjene odsutnog radnika, te da takav raspored ne može trajati duže od 60 dana u toku jedne kalendarske godine. Ukazao je da je navedeno propisano i članom 17. st. (1) i (2) Kolektivnog ugovora. U vezi s tim, naveo je da je apelantica potpisala Izjavu, u kojoj je potvrdila da je upoznata sa pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa propisanih Kolektivnim ugovorom. Takođe je ukazao da je zakonodavac u tom slučaju zaštitio radnika propisujući da ima pravo na platu svog radnog mjesta, odnosno platu radnog mjesta na koje je privremeno raspoređen ukoliko je ta plata za njega povoljnija (član 15. stav (4) Zakona o radu). Osim toga, sud je naveo da u skladu sa odredbom člana 198. stav (1) Zakona o radu, o pravima i obavezama radnika odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju. Dalje je naveo da je stavom (2) istog člana propisano da ovlašteno lice iz stava (1) ovog člana može ovlastiti drugo poslovno sposobno lice da odlučuje o svim ili pojedinim pravima i obavezama iz radnog odnosa. U vezi s tim, sud je obrazložio da su na osnovu odredbe člana 17. stav (3) Kolektivnog ugovora, te člana I stav (1) tačka 13. Odluke Uprave preduzeća o davanju ovlaštenja za predstavljanje i odlučivanje od 12. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) i Izmjene odluke od 24. decembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: Izmjena odluke) direktori radnih jedinica ovlašteni da odlučuju o privremenom raspoređivanju radnika na radno mjesto koje ne odgovara vrsti i stepenu njegovog stručnog obrazovanja, između ostalog, i u slučaju zamjene odsutnog radnika. Dalje, sud je ukazao da je Odluku i Izmjenu odluke potpisala direktor Preduzeća J. K.. U vezi s tim, obrazložio je da razrješenje direktora Preduzeća J. K. sa dužnosti, što apelantica nije dokazala, ne utiče na punovažnost ovlaštenja koje su direktorima radnih jedinica data Odlukom i Izmjenom odluke. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da je sporno rješenje zakonito. Pri tome, ukazao je da je obustava dijela apelantičine plate vršena na osnovu zakonitog rješenja, te je odbio kao neosnovan i preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva.

6. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da direktor radne jedinice nije imao ovlaštenje da potpiše sporno rješenje iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Dalje je naveo da kao osnov povrede radne obaveze apelantici nije navedeno neizvršavanje ugovornih obaveza, već neopravdano odbijanje poslova po nalogu tužene, koji joj je izdat u skladu sa odredbom člana 15. stav (3) Zakona o radu. U vezi s tim, ukazao je da je apelantica privremeno raspoređena na drugo radno mjesto iz razloga zamjene odsutnog radnika, koji je koristio godišnji odmor kao vid odsustva radnika sa posla. Međutim, obrazložio je da se ta činjenica ne može dovesti u vezu sa izuzetnim okolnostima, niti je odsustvo sa rada uslovljeno postojanjem izuzetnih okolnosti, već da se radi o različitim pravnim osnovima po kojima poslodavac može radniku izdati nalog za privremeno obavljanje posla na drugom radnom mjestu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da su neosnovani apelantičini navodi da u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne okolnosti na osnovu kojih bi se ona mogla privremeno rasporediti na drugo radno mjesto.

8. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica smatra da su rješenja tužene nezakonita, da direktor radne jedinice nije imao ovlaštenje da potpiše sporno rješenje, jer je direktorici Preduzeća J. K. nakon donošenja Odluke i Izmjene odluke istekao mandat. Apelantica navodi da u konkretnom slučaju ne postoji povreda radne discipline, jer je ona izvršila nalog poslodavca na način da je izvršavala poslove radnog mjesta na koje je raspoređena na osnovu ugovora o radu. Dalje navodi da Zakon o radu, kao ni Kolektivni ugovor ne daju mogućnost poslodavcu da jednostrano vrši privremeni raspored radnika na drugo radno mjesto, naročito ne na radna mjesta koja ne odgovaraju stručnoj spremi radnika i bez adekvatne naknade za takav raspored. Ukazuje da je radno mjesto kontrolora propisana viša stručna sprema, da su u pitanju složeniji poslovi sa većim stepenom odgovornosti u odnosu na radno mjesto šalterski radnik, za koje je potrebna srednja stručna sprema. Takođe smatra da u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne okolnosti za zamjenu odsutnog radnika, jer je radnik tužene koji obavlja poslove kontrolora bio odsutan sa posla radi korištenja godišnjeg odmora.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

11. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je apelantica nepostupanjem po rješenju tužene kojim joj je naloženo da privremeno, radi zamjene radnika koji se nalazi na godišnjem odmoru obavlja druge poslove, počinila povredu radne discipline iz člana 136. stav (1) tačka 1) Kolektivnog ugovora tužene, zbog čega je tužena spornim rješenjem oglasila odgovornom. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na apelantičine prigovore koje ponavlja i u apelaciji i ocijenili su ih neosnovanim (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4565/22 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio