Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1406/22 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1406/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-1406/22, rješavajući apelacije koje je podnijela Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 467372 21 Rev od 9. novembra 2021. godine, broj 65 0 Rs 322109 21 Rev od 3. februara 2022. godine, broj 65 0 Rs 414767 21 Rev od 24. marta 2022. godine, broj 65 0 Rs 483487 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, broj 65 0 Rs 539668 22 Rev od 13. juna 2022. godine, broj 65 0 Rs 478762 22 Rev od 14. juna 2022. godine i broj 65 0 Rs 467370 22 Rev od 27. septembra 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1406/22
1. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 467372 21 Rev od 9. novembra 2021. godine.
AP-2205/22
2. Apelantica, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 322109 21 Rev od 3. februara 2022. godine.
AP-2206/22
3. Apelantica, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 414767 21 Rev od 24. marta 2022. godine.
AP-3260/22
4. Apelantica, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 483487 22 Rev od 5. aprila 2022. godine.
AP-3935/22
5. Apelantica, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 539668 22 Rev od 13. juna 2022. godine.
AP-4002/22
6. Apelantica, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 478762 22 Rev od 14. juna 2022. godine.
AP-4818/22
7. Apelantica, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 467370 22 Rev od 27. septembra 2022. godine.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da ih je podnijela ista apelantica, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1406/22.
Činjenice
9. U postupcima koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda, u dijelu koji apelantica osporava apelacijama, djelimično su usvojeni odnosno usvojeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi apelanticinih zaposlenika (u daljnjem tekstu: tužilaca) kojim su tražili da sud obaveže apelanticu da im na ime razlika plaće s minulim radom, naknade za regres, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje isplati novčane iznose navedene u izrekama prvostepenih odnosno drugostepenih presuda.
10. U obrazloženju osporenih presuda Vrhovni sud je naveo da je predmet tužbenih zahtjeva isplata razlike plaća s minulim radom i naknade za korištenje godišnjeg odmora između isplaćenih iznosa i iznosa obračunatih po koeficijentima predviđenim u Kolektivnom ugovoru u oblasti finansija (u daljnjem tekstu: GKU), te uplate razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 26. GKU propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju. Osim toga, ukazao je da je tim odredbama propisan minimalni koeficijent za sve grupe poslova i da je određen potrebni stepen školske spreme za svaku grupu poslova. Također, Vrhovni sud je naveo da navedenim odredbama nisu definirani opisi poslova po grupama složenosti poslova, nego je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome je istakao da apelantica Pravilnikom o radu nije razradila poslove u okviru tih grupa. U vezi s tim, naglasio je da se u takvoj situaciji jedino može smatrati zagarantiranim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Dalje je obrazložio da su tužioci dokazali da poslovi koje su obavljali po svojoj složenosti spadaju u grupu složenosti kojoj ti poslovi pripadaju. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredbi čl. 26. i 28. GKU tužiocima dosudio razliku plaće s minulim radom, te razliku doprinosa na plaću primjenom odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o doprinosima. Sud je također ukazao da je apelantica isplatila tužiocima regres u spornom periodu, te da tužiocima pripada razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora obračunata u skladu sa članom 31. GKU. Konačno, u odnosu na apelanticino pozivanje na presude tog suda (bliže navedene u obrazloženjima osporenih presuda), Vrhovni sud je istakao da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, te da je u tim postupcima tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Apelacioni navodi
11. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, da su na njenu štetu povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, te da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standard prava na pravično suđenje. Navodi da tužioci nisu dokazali u koju grupu složenosti poslova spadaju poslovi koje su obavljali. U pogledu potraživanja na ime minulog rada, apelantica navodi da tužioci nisu dokazali koliko penzionog staža imaju, niti da li su im za taj staž uplaćeni doprinosi. Također navodi da tužioci nisu dokazali da su koristili godišnji odmor, niti da je apelantica poslovala pozitivno, te da nije mogla biti dosuđena razlika naknade na ime regresa. Nadalje, apelantica navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, 65 0 Rs 367682 20 Rev od 4. marta 2021. godine, 65 0 Rs 367678 20 Rev od 11. marta 2021. godine, 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine, 65 0 Rs 421851 21 Rev od 27. maja 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Imajući to u vidu, smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelacijama paušalno navodi da joj je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, odnosno da te navode nije obrazlagala, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelanticinih prava, u suštini, odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelanticinih navoda, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da je Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Vrhovni sud je detaljno obrazložio razloge za zaključak da tužiocima pripada razlika plaće s minulim radom i razlika regresa prema odredbama GKU, uz uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (vidi tačku 10. ove odluke). U pogledu apelanticinih navoda o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je ona u prilogu apelacije dostavila neke od presuda Vrhovnog suda na koje se pozvala (vidi tačku 11. ove odluke). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra apelanticine navode o povredi načela pravne sigurnosti prima facie neosnovanim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
19. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacija se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila zakonom propisane pravne lijekove – žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a činjenica da oni nisu rezultirali njenim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.
22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić