Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/22 (R. K.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1825/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1825/22, rješavajući apelaciju Raje Kikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rajo Kikić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 039351 22 Gž od 11. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajo Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 039351 22 Gž od 11. marta 2022. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 039351 20 P od 15. decembra 2021. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039351 20 P od 15. decembra 2021. godine, koja je potvrđena Presudom istog suda broj S1 3 P 039351 22 Gž od 11. marta 2022. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su nezakoniti rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 22. oktobra 2020. godine i rješenje Disciplinske komisije za policijske službenike Granične policije Ministarstva bezbjednosti BiH (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) od 17. septembra 2020. godine i da se apelantu izrekne blaža disciplinska sankcija od one koja je izrečena navedenim rješenjima ili da se oba rješenja ponište i predmet vrati na ponovni postupak. U postupku je utvrđeno da je apelant kao granični policajac na graničnom prijelazu Brčko označenog datuma izvršio kontrolu ulaska u BiH tri lica koja su imala hrvatske lične karte. Apelant im nije dopustio da uđu na teritoriju BiH zato što nemaju bh. pasoše i rekao im je da zbog toga mogu biti kažnjeni novčanom kaznom od 300,00 KM. Utvrđeno je da su navedena lica tražila da im apelant vrati dokumente kako bi prešli granicu na drugom prijelazu, a da im je apelant rekao da će ih pustiti da pređu u BiH ako među dokumente „nešto stave“. Navedena lica su u dokumente stavila novčanicu od 20 evra, a apelant ih je pustio da uđu na teritoriju BiH. Redovni sudovi su istakli da je to utvrđeno na osnovu iskaza navedena tri lica.

3. Nakon toga, protiv apelanta je pokrenut disciplinski postupak za počinjenu težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tač. 1, 9. i 23. Zakona o policijskim službenicima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 5. stav 1. tač. 1, 9. i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navedene povrede se odnose na nesavjesno, neblagovremeno, nepažljivo izvršavanje ili neizvršavanje službenih zadataka, zloupotrebu položaja i ponašanje koje šteti ugledu policijskog službenika. Apelantu je rješenjem od 17. septembra 2020. godine izrečena disciplinska sankcija prestanka radnog odnosa. Odbor za žalbe je rješenjem od 22. oktobra 2020. godine odbio apelantovu žalbu protiv navedenog rješenja te je apelantu rješenjem od 25. oktobra 2020. godine prestao radni odnos. Osim toga, protiv apelanta je zbog navedenog događaja vođen i krivični postupak za počinjenje krivičnog djela primanja poklona i drugih oblika koristi. Apelant je priznao krivicu te je pravosnažnom presudom Suda BiH proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

4. Redovni sudovi su u vezi s tim istakli da su neosnovani apelantovi navodi da mu u disciplinskom postupku nije omogućeno pravo na odbranu. Apelant je dva puta pozivan na raspravu a da se nijednom nije pojavio na raspravi. Navedeno je da je apelant za datum kada je trebala biti održana druga rasprava dobio ljekarsko opravdanje za nesposobnost za rad (samo za taj dan), ali da nije tražio da se rasprava odgodi već nije došao na raspravu niti je prezentovao ljekarsko opravdanje. Redovni sudovi su zaključili da je takvo apelantovo ponašanje bilo usmjereno na odugovlačenje disciplinskog postupka te da je zakonom predviđena mogućnost vođenja postupka i u odsutnosti okrivljenog. Navedeno je da je apelant u krivičnom postupku priznao počinjenje djela koje mu je stavljeno na teret, što ukazuje da on ne može prigovarati vođenju disciplinskog postupka protiv njega. Redovni sudovi su naveli da je neosnovana apelantova tvrdnja da mu se za sporno djelo nije mogla izreći sankcija prestanka radnog odnosa. Redovni sudovi su ukazali da je takva sankcija za navedena djela propisana članom 110. stav 2. tačka c) Zakona. Navedeno je i da je stavom 8. istog člana propisano da ako je povreda službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tač. od 13. do 26. tog zakona (apelantu je stavljeno na teret djelo iz tačke 23. tog člana) počinjena s umišljajem, onda se izriče sankcija prestanka radnog odnosa. Takođe je navedeno da je neosnovana apelantova tvrdnja da je njegova ranija neosuđivanost morala biti uzeta u obzir kao olakšavajuća okolnost s obzirom na to da društvo od svakog pojedinca očekuje da ne bude osuđivan pa se ta okolnost ne može smatrati olakšavajućom u svakom slučaju.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Apelant navodi da mu nije omogućeno da u disciplinskom postupku iznese svoju odbranu te da je izrečena sankcija preoštra jer je trebalo voditi računa o njegovoj ranijoj neosuđivanosti i izreći mu disciplinsku sankciju umanjenja plate i davanja negativnih bodova. Smatra da mu takvim postupanjem redovnih sudova nije data adekvatna mogućnost da pravnim lijekovima, tužbom i žalbom, zaštiti svoja prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.usavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.usavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je apelantu omogućeno pravo na odbranu, ali da se on, bez ikakvih opravdanja, nije pojavljivao na raspravama. Osim toga, redovni sudovi su jasno ukazali da je relevantnim odredbama Zakona i Pravilnika za djela koja su apelantu stavljena na teret u disciplinskom postupku i za koja je pravosnažno krivično osuđen propisana sankcija prestanka radnog odnosa (vidi tačku 3. ove odluke). Takođe, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se neosuđivanost ne može u svakom slučaju tretirati kao olakšavajuća okolnost. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, što dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisani pravni lijek , odnosno žalbu protiv prvostepenog rješenja, koja je odbijena, pa činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/22 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio