Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5406/23 (J. Š.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5406/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-5406/23, rješavajući apelaciju Jasmina Šarotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Šarotić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Ip 068918 23 Pž od 5. oktobra 2023. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Šarotić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Ip 068918 23 Pž od 5. oktobra 2023. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Šarotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 22. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Ip 068918 23 Pž od 5. oktobra 2023. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 Ip 068918 22 Ip od 14. juna 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 39 0 Ip 068918 2 Ip od 14. februara 2023. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zaustavio izvršenje do donošenja odluke o apelaciji.
2. Tražilac izvršenja (Brovis d.d. Visoko) je podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, na apelantovim nekretninama na osnovu izvršne ispravepravosnažne presude tog suda. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 14. februara 2023. godine određeno je predloženo izvršenje.
3. Rješenjem Općinskog suda od 14. juna 2023. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u izvršnu ispravu utvrdio da je apelant obavezan tužitelju, odnosno tražiocu izvršenja, isplati određeni novčani iznos. Dalje je naveo da član 24. stav 2. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima propisuje da obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom za obaveze koje nastanu u obavljanju obrta. Sud je ukazao da je obrtnik fizičko lice. Kako apelant ne spori da je obrtnik i da je sa tražiocem izvršenja bio u poslovnom odnosu, sud je ukazao da onda on za obaveze iz tog odnosa odgovara svojom cjelokupnom imovinom.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 5. oktobra 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant za obaveze koje nastanu u obavljanju obrta odgovara svojom cjelokupnom imovinom. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud cijeneći visinu apelantovog duga, utvrdio da se izvršenjem na njegovim nekretninama neće ugroziti proporcionalnost između visine duga i vrijednosti nekretnine. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao ni da mu je predmet izvršenja jedina imovina, ni njenu vrijednost, niti je predlagao izvršenje na drugom sredstvu izvršenja.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se u konkretnom slučaju radi o provođenju izvršenja nad njegovim domom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i dom
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega smatra da su apelantovi prigovori neosnovani, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelantove žalbe, čime su odgovorili na sve navode. S obzirom na to, te kako apelant, nije ponudio relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ovo posebno zbog činjenice da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da apelant nije dokazao da se izvršenje provodi na njegovoj jedinoj imovini, ni njenu vrijednost, niti je predlagao izvršenje na drugom sredstvu izvršenja. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da nema ništa što ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja ovog prava, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić