Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1929/22 ("Euroherc osiguranje" d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1929/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-1929/22, rješavajući apelaciju „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 019234 21 Rev 2 od 11. siječnja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koje zastupa Odvjetničko društvo „Martinović & partneri“ d.o.o. Mostar iz Mostara, podnijelo je 1. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 019234 21 Rev 2 od 11. siječnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 019234 21 Gž 5 od 23. lipnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 019234 19 P 4 od 11. studenog 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 019234 19 P 4 od 11. studenog 2020. godine obvezan je apelant da B. I. i M. I. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica i drugotužitelj ili zajedno tužitelji), na ime naknade štete zbog gubitka izdržavanja – rente, za razdoblje od lipnja 1996. godine do lipnja 2020. godine, isplati mjesečne novčane iznose bliže određene u izreci presude. Obvezan je apelant da tužiteljima od 1. srpnja 2020. godine na ime rente ubuduće plaća određeni novčani iznos dok za to budu postojali zakonski uvjeti. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da se 5. lipnja 1996. godine dogodila prometna nezgoda koju je skrivio vozač vozila koje nije registrirano, te da je u toj nezgodi smrtno stradao prvotužiteljičin suprug i drugotužiteljev otac (u daljnjem tekstu: srodnik tužitelja). Također, utvrđeno je da je srodnik tužitelja prije nego što se dogodila prometna nezgoda bio zaposlen, te da je od mjesečnog iznosa plaće koju je ostvarivao izdvajao 2/3 tog iznosa za izdržavanje tužitelja.
3. Općinski sud je naveo da osoba koju je poginuli izdržavao ili koja je po zakonu imala pravo od njega zahtijevati izdržavanje ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja u smislu odredbe članka 194. stavak (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, ukazao je da se navedena šteta naknađuje plaćanjem novčane rente, da se njen iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja te da taj iznos ne može biti veći od onoga koji bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu u smislu odredbe članka 194. stavak (2) ZOO-a. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prvotužiteljicu kao nezaposlenu osobu njen suprug izdržavao tako što joj je od zarade koju je ostvarivao slao određeni novčani iznos. Također, naveo je da drugotužitelj, s obzirom na to da se nalazi na redovnom školovanju, ima pravo na isplatu rente jer bi imao pravo da ga otac izdržava dok se redovno školuje. Općinski sud je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te njegovih dopuna, utvrdio iznos prihoda koje su tužitelji ostvarivali u spornom razdoblju na ime porodične penzije, dječjeg doplatka i prvotužiteljičine invalidske penzije, iznos osobnih troškova koje bi srodnik tužitelja imao za vlastito izdržavanje, te iznos plaće koju bi radom ostvario da je živ. Imajući to u vidu, Općinski sud je tužiteljima dosudio novčanu rentu u visini od 2/3 zarade koju bi njihov srodnik ostvario da je živ.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 019234 21 Gž 5 od 23. lipnja 2021. godine djelomično je uvažena apelantova žalba, a prvostupanjska presuda je preinačena tako što je snižen dosuđeni iznos mjesečne rente. Također, odbijen je tužbeni zahtjev drugotužitelja u dijelu kojim je tražio da mu apelant počevši od 1. rujna 2019. godine plaća mjesečnu rentu dok za to budu postojali zakonski uvjeti. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda koji se temelji na iskazu prvotužiteljice i svjedoka da je srodnik tužitelja za njihovo izdržavanje izdvajao mjesečni iznos u visini od 2/3 njegove plaće. Naime, sud je ukazao da njihovi iskazu u tom dijelu nisu uvjerljivi, te da su oni zainteresirani za ishod postupka. Pri tome, ukazao da je da iz akta gospodarskog društva u kojem je bio zaposlen srodnik tužitelja proizlazi da ne postoje dokazi da je on imao osiguran smještaj i ishranu tijekom rada. Imajući u vidu troškove ishrane, smještaja te putne troškove srodnika tužitelja, Kantonalni sud je ukazao da je on doprinosio njihovom izdržavanju u visini od jedne polovine svoje plaće, dok je drugu polovinu koristio za osobne potrebe. U svezi s tim, sud je ukazao da je, prema tabeli I. dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je iznos mjesečnih prihoda srodnika tužitelja umanjio za polovinu, te za iznos prihoda koji su tužitelji ostvarili u spornom razdoblju, tužiteljima dosudio iznos mjesečne rente. Pri tome, ukazao je da su neutemeljeni navodi da je visinu prihoda srodnika tužitelja bilo moguće utvrditi isključivo na temelju izvoda banaka, njegovim platnim listama te dokumentacijom društva u kojem je on bio zaposlen. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je riječ o dokumentaciji koja se odnosi na 1996. godinu, te da, imajuću u vidu ratna dešavanja i promjene u poslovanju gospodarskih subjekata, dio te dokumentacije gospodarsko društvo ne posjeduje. S obzirom na to, ukazao je da je prihvatio kao objektivnu i stručnu dopunu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koja je sačinjena na temelju dokumentacije o visini primanja zaposlenih u gospodarskom društvu u kojem je srodnik tužitelja bio zaposlen, te statističkih podataka o visini osobnog dohotka u Republici Hrvatskoj u razdoblju za koje to društvo nije u posjedu dokumentacije. Konačno, ukazao je da iz materijalne dokumentacije proizlazi da je drugotužitelj bio na redovnom školovanju sve do njegove navršene 26. godine života, koju je navršio 22. kolovoza 2019. godine, dok apelant nije predložio dokaze kojima bi dokazao suprotno odnosno da je on bio zaposlen u tom razdoblju. U svezi s tim, ukazao je da drugotužitelju pripada pravo na isplatu rente do navršene 26. godine života, te je slijedom toga odlučio kao u izreci.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 019234 21 Rev 2 od 11. siječnja 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je srodnik tužitelja poginuo u prometnoj nezgodi za koju je kriv vozač vozila koje nije bilo osigurano u vrijeme kada se dogodila prometna nezgoda. S obzirom na to, ukazao je da je apelant pasivno legitimiran u konkretnom sporu u smislu odredbe članka 82. st. (1) i (2) Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je važio u vrijeme nastanka prometne nezgode. Naime, navedenom odredbom je propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koja se bave osiguranjem od automobilske odgovornosti. U svezi s tim, ukazao je da apelantova odgovornost proizlazi iz navedenih zakonskih odredaba, kao i činjenice da je tužiteljima, na temelju sporazuma u izvansudskom postupku, isplatio nematerijalnu štetu koju su pretrpjeli uslijed smrti srodnika, osim naknade koju potražuju u konkretnom postupku. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 194. ZOO-a, te na odredbu članka 188. tog Zakona kojom je propisano da se u slučaju smrti novčana naknada, u pravilu, određuje u obliku novčane rente. Pri tome, ukazao je da je odredbom članka 216. Obiteljskog zakona propisano da su roditelji, ukoliko se dijete nalazi na redovnom školovanju, dužni osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najdulje do navršene 26. godine života. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova za koja je taj sud vezan, Vrhovni sud je ukazao da je drugostupanjski sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno postupio kada je tužiteljima dosudio novčanu rentu, te da je za svoju odluku dao dovoljne i jasne razloge.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U biti, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije pasivno legitimiran, te da nije dokazano da vozilo kojim je upravljao vozač koji je skrivio njezin nastanak nije bilo registrirano u vrijeme nastanka prometne nezgode. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom iskaza prvotužiteljice i svjedoka utvrdili visinu dijela osobnog dohotka koji je navodno izdvajao za izdržavanje tužitelja. Smatra da sud nije mogao prihvatiti tabelu I. iz dopune nalaza i mišljenja budući da u toj tabeli nisu umanjeni osobni troškovi srodnika tužitelja. Osim toga smatra da sud nije naveo razloge zbog kojih je prihvatio tu varijantu nalaza i mišljenja, te da se visina prihoda koje bi ostvario srodnik tužitelja mogla ostvariti isključivo platnim listama, dokumentacijom društva u kojem je bio zaposlen, te izvodima računa, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također navodi da nije dokazano da se drugotužitelj nakon 2014. godine nalazio na redovnom školovanju, odnosno da nije radio, zbog čega smatra da mu ne pripada pravo na isplatu novčane rente. Pri tome ističe da su tužitelji radno sposobni te redovni sudovi nisu mogli udovoljiti njihovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima dali dovoljne i jasne razloge o njihovoj neutemeljenosti, te da su time odgovorili na sve navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi toč. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman