Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-547/22 (S. S.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-547/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-547/22, rješavajući apelaciju Sanje Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Stevanović podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 094570 21 Kž od 19. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa advokat Dejan Bogdanović iz Bijeljine, podnijela je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 094570 21 Kž od 19. novembra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 094570 18 K od 2. jula 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 094570 18 K od 2. jula 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelantica je proglašena krivom da je 24. avgusta 2016. godine, na način opisan u izreci presude, počinila krivično djelo nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav (1) u vezi sa stav. (3) i (4) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedeno krivično djelo apelantici je izrečena uslovna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. U dokaznom postupku je utvrđeno da su u operativnom zahvatu S. Đ. (u daljnjem tekstu: oštećena) prilikom vršenja carskog reza učestvovali apelantica kao glavni operater i specijalista ginekologije i akušerstva, te ostala precizirana lica uključujući i saoptuženu S. O. kao instrumentaristu. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je nakon operativnog zahvata u tijelu oštećene ostala kompresa od dva metra. Na osnovu provedenih medicinskih vještačenja je utvrđeno da je oštećenje zdravlja oštećene bilo teško i opasno po život, te da su kasnije uslijed komplikacija izvršeni opsežni medicinski zahvati kojima je spriječena smrtna posljedica. Međutim, kod oštećene je ostala trajna posljedica koja se ogleda u gubitku jednog dijela tankog crijeva i skoro cijelog debelog crijeva sa posljedičnim teškim i trajnim poremećajem funkcije probavnog sistema. U odnosu na apelanticinu odgovornost je utvrđeno da je kao glavni operater propustila obaviti valjanu reviziju trbušne šupljine oštećene pred kraj operativnog zahvata i odstraniti kompresu. U vezi s tim je navedeno da je apelantica kao glavni operater plasirala kompresu u oštećenu, te je morala pratiti operativni zahvat kako bi se on završio u skladu sa pravilima struke. Pri tome je ukazano da je uputstvo o radu operacionog bloka bolnice (u daljnjem tekstu: uputstvo) blanketni propis koji obavezuje sve učesnike u radu operacionog bloka pri korištenju gaza, tampona i kompresa. Slijedom toga je zaključeno da je krivično djelo izvršeno tako što nije poštovano precizirano pravilo navedenog uputstva koje se također odnosilo i na apelanticu kao ljekara na način da je morala obratiti pažnju prije zatvaranja operativne rane da li su zaostale komprese. Ukazano je da je apelantica olako držala da neće nastupiti zabranjena posljedica, te da takvo njeno nemarno ponašanje u krivičnopravnom smislu predstavlja nehat u smislu člana 16. KZRS. Prilikom izricanja sankcije, Osnovni sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio da apelantica nije ranije osuđivana te je zaključio da se će uslovnom osudom postići svrha kažnjavanja iz člana 28. KZRS. Pri tome je navedeno da je apelantici izrečena uvjetna osuda sa dužim vremenom provjeravanja, s obzirom da je njen propust veći i ozbiljniji od propusta saoptužene S. O. koja nije signalizirala da nedostaje kompresa.

4. Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 094570 21 Kž od 19. novembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično su uvažene žalbe apelantice i tužioca, te je prvostepena presuda preinačena na način da se apelanticine radnje za koje je proglašena krivom pravno kvalifikuju kao nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 214. stav (4) u vezi sa st. (3) i (1) KZRS za koje se apelantica osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. U preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Okružni sud je, suprotno žalbenim prigovorima, istakao da je izreka prvostepene presude jasna i razumljiva i sadrži jasan opis apelanticinih propusta. Također je navedeno da su u obrazloženju prvostepene presude dati dovoljno jasni i konkretni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje predstavljaju objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela za koje je apelantica oglašena krivom, uključujući i radnju (nečinjenje) kojom se određuje blanketni karakter krivičnog djela, te oblik vinosti (svjesni nehat) u izvršenju djela. U vezi s tim je, između ostalog, ocijenjena kao neprihvatljiva apelanticina žalbena tvrdnja da je objektivno bila dovedena u zabludu, budući da je ona kao glavni operater primarno imala obavezu da izvrši valjanu provjeru i reviziju trbušne duplje oštećene i da ukloni kompresu koju je ona postavila prilikom izvođenja operativnog zahvata. Stoga je zaključeno da je neosnovana njena tvrdnja da nije znala za kompresu u trbušnoj duplji oštećene kod činjenice da je tu kompresu ona kao operator koristila i postavila u toku operativnog zahvata.

5. S druge strane, Okružni sud je naveo da tužilac u žalbi pravilno ukazuje da je uslijed teškog narušenja zdravlja oštećene trajno poremećena funkcija njenog probavnog sistema i da je postala doživotni invalid, da je izgubila reproduktivnu sposobnost i da se sa nastalim teškim posljedicama mora nositi do kraja života. Osim toga, tužilac je istakao i da je apelantica kao ljekar ispoljila „neprofesionalno ponašanje i nerazumijevanje“ kada joj se oštećena požalila na zdravstvene tegobe i probleme nakon što je otpuštena iz bolnice. Okružni sud je prihvatio te prigovore zaključivši da je Osnovni sud s jednakom pažnjom trebao cijeniti težinu i trajne posljedice povrede zaštićenog dobra. U tom kontekstu je, kako je navedeno, trebao cijeniti okolnost da je kompresa u tijelu oštećene izazvala opasnost po njen život, što je zahtijevalo hiruršku intervenciju kojom je spriječeno nastupanje smrtne posljedice. Također je navedeno da je oštećena ostala trajni invalid i da je trpjela znatne fizičke bolove i pretrpjela i trpi teške psihičke traume. Imajući u vidu da te okolnosti Osnovni sud nije cijenio, zaključeno je da izrečena uslovna osuda kao alternativna krivična sankcija predstavlja neadekvatnu krivičnu sankciju sa kojom se ne može ostvariti svrha kažnjavanja. Obrazloženo je da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može ostvariti samo izricanjem zaprijećene zatvorske kazne kako je to navedeno u izreci drugostepene presude.

6. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinila krivično djelo, smatrajući da ju je saoptužena S. O. dovela u zabludu, odnosno da nije bila svjesna da je kompresa ostala u tijelu oštećene. Zbog toga smatra da je, zbog proizvoljnog pristupa ocjeni izvedenih dokaza, došlo i do proizvoljne primjene krivičnog zakona u odnosu na njenu svijest o počinjenju krivičnog djela. Zatim, apelantica ukazuje i da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo na njenu štetu, jer je izrekao drugačiju krivičnopravnu sankciju temeljem činjenica o trajnom invaliditetu i reproduktivnoj sposobnosti oštećene koje su navedene u žalbi tužilaštva a nisu u optužnici, te o kojima se uopšte nije raspravljalo tokom postupka. U vezi s tim navodi da je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tužilaštvo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Ističe prije svega da je

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Apelantica je ukazala na kršenje prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost. Međutim, Ustavni sud će apelanticine navode ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz člana

6. Evropske konvencije jer se radi o navodima u vezi sa krivičnim postupkom u kojem je oglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) član 6. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i […] i određivanje kazne (vidi npr. Kereselidze protiv Gruzije, presuda od 28. marta 2019. godine, predstavka broj 39718/09, tačka 30. sa daljnjim referencama).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U odnosu na apelanticine navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne pravne norme KZRS i ZKPRS u vezi sa ocjenom dokaza, utvrđenjem njene krivičnopravne odgovornosti, te odlukom o krivičnoj sankciji, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, u odnosu na apelanticinu krivičnopravnu odgovornosti, raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naime, redovni sudovi su jasno obrazložili propuste koje je apelantica počinila prilikom operativnog zahvata nad oštećenom koji su se ogledali u nepridržavanju smjernica iz uputstva. Zbog toga, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova u odnosu na njen psihički odnos prema krivičnom djelu, odnosno da je krivično djelo učinila sa svjesnim nehatom a ne u zabludi kako je tvrdila pred redovnim sudovima i u apelaciji. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelanticina krivica temeljila samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka-iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i materijalne dokumentacije. Pri tome, apelantica nije osporila da je bila onemogućena unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Konačno, apelantica je osporila i odluku Okružnog suda o krivičnopravnoj sankciji.

14. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenom prvostepenom presudom apelantici izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od devet mjeseci a da je Okružni sud preinačio prvostepenu odluku u tom dijelu i apelantici izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud smatrao relevantnim žalbeni navod tužioca da je oštećena, između ostalog, izgubila i reproduktivnu sposobnost. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da se Osnovni sud referirao na taj segment zdravlja oštećene niti da su izvođeni dokazi u vezi s tim. Međutim, navedena okolnost nije bila jedina koja je opredijelila Okružni sud da preinači odluku o krivičnoj sankciji (vidi, tačka 5. ove odluke). Kada je u redovnom postupku nesporno utvrđeno da su prvenstveno apelanticini propusti rezultirali opasnošću po život oštećene i teškim i trajnim narušavanjem njenog zdravlja, te kada je utvrđen apelanticin neprofesionalan odnos i nerazumijevanje prema oštećenoj nakon operacije koje je Osnovni sud propustio cijeniti, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Okružnog suda da se u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta svrha kažnjavanja može ostvariti samo izricanjem zaprijećene zatvorske kazne, što je Okružni sud jasno i dovoljno obrazložio. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-547/22 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio