Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/22 (E. H.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1877/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1877/22, rješavajući apelaciju Edina Hadžagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Hadžagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 074870 21 Gži od 14. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Hadžagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 074870 21 Gži od 14. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 074870 od 15. juna 2021. godine, na zahtjev apelanta kao tražioca izvršenja, dvojici poimenično navedenih kupaca dosuđene su precizirane nekretnine i sporni stan (st. 1. i 2), te je obavezan izvršenik „Šipad komerc inženjering“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik), kao i druga lica koja te nekretnine drže u posjedu, da ih predaju kupcima (stav 3). Naloženo je zk. uredu da u zemljišnim knjigama izvrši promjenu titulara prava vlasništva na tim nekretninama, i to sa izvršenika na kupce, te da se brišu prava trećih lica na tim nekretninama.
3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 074870 21 Gži od 14. marta 2022. godine, između ostalog, djelimično odbio žalbu izvršenika protiv navedenog rješenja Općinskog suda i odlučio da će se njegovi žalbeni navodi koji se odnose na sporni stan razmatrati tek nakon što se okonča parnični postupak ili stavi van snage privremena mjera u predmetu broj 65 0 P 890198 21 Mo od 4. januara 2022. godine.
4. Kantonalni sud je naveo da je treće lice podnijelo prigovor protiv rješenja Općinskog suda o izvršenju u kojem je navelo da je u posjedu spornog stana od 2006. godine „do danas“ jer je 2005. godine od izvršenika kupilo stan u izgradnji tako što je zaključilo pravno valjan ugovor s izvršenikom i platilo punu cijenu. Treće lice je navelo da nije uknjižilo vlasništvo na stanu i objekt je ostao upisan na izvršenika jer objekt nije bio etažiran niti utvrđena tačna površina stana. Nakon što je izvršeno etažiranje (u toku trajanja ovog izvršnog postupka), treće lice se obraćalo izvršeniku više puta radi zaključenja aneksa ugovora kako bi se na osnovu njega uknjižilo, ali izvršenik nije odgovarao na pozive. Kantonalni sud je naveo da je, u vezi s tim, Općinski sud zaključkom od 9. septembra 2021. godine uputio treće lice da u parničnom postupku traži proglašenje rješenja o izvršenju nedozvoljenim u odnosu na sporni stan. Treće lice je pokrenulo parnični postupak pod brojem 65 0 P 890198 21 pa je u tom postupku, između ostalog, donesena mjera osiguranja od 4. januara 2022. godine kojom se odlaže izvršenje rješenja o izvršenju iz 2007. godine u dijelu koji se odnosi na sporni stan do pravomoćnog okončanja parničnog postupka ili druge odluke suda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u takvim okolnostima ne postoji mogućnost za odlučivanje o izvršenikovoj žalbi u odnosu na sporni stan.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo. Navodi da je sud postupio suprotno odredbi člana 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Navedeni član ZIP-a, u takvim okolnostima, štiti kupca na način da nakon donošenja rješenja o dosudi, ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju nema utjecaja na prava kupca. Apelant smatra da je na takav način Kantonalni sud stavio pretjeran teret na njega i onemogućio ga u ostvarivanju njegovih prava. Navodi i da se proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda vidi i u tome što taj sud nije naveo do okončanja kojeg parničnog postupka se odlaže odlučivanje o izvršenikovoj žalbi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao zašto se ne može odlučivati o žalbi protiv rješenja o dosudi u odnosu na sporni stan. Naime, Kantonalni sud je argumentirano ukazao da je izvršni postupak u odnosu na stan odložen do okončanja parničnog postupka koji je treće lice pokrenulo u skladu sa čl. 52. i 53. ZIP-a, prema kojima se izvršenje odlaže na zahtjev trećeg lica ako je učinilo vjerovatnim svoj prigovor (vidi tačku 4. ove odluke). Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da je neosnovana apelantova tvrdnja da Kantonalni sud nije naveo o kojem se parničnom postupku radi, kao ni tvrdnja da odlaganje nije zasnovano na zakonu. Također, Ustavni sud ukazuje i da se, suprotno apelantovoj tvrdnji, članom 94. ZIP-a zaštita prava kupca od preinačenja ili ukidanja rješenja o izvršenju na osnovu kojeg je pravo stekao, odnosi samo na slučaj u kojem je izvršni postupak proveden, a što se ne može primijeniti na konkretan predmet jer je izvršenje u odnosu na sporni stan odgođeno. Osim toga apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman