Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/22 (A.A.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1368/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1368/22, rješavajući apelaciju A. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 241210 21 Rev od 13. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 241210 21 Rev od 13. decembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem tuženog (Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske) od 4. decembra 2014. godine apelantu je odobreno neplaćeno odsustvo do okončanja mandata mirovne misije OEBS-a u Ukrajini počev od 15. decembra 2014. godine, a najduže do godinu dana, radi stručnog usavršavanja u inostranstvu.
3. Rješenjem tuženog od 4. aprila 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 18. maja 2016. godine, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se odobri neplaćeno odsustvo do jedne godine počev od 10. marta 2016. godine.
4. Rješenjem tuženog od 16. juna 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se odobri neplaćeno odsustvo u periodu od 6. juna 2016. do 6. juna 2017. godine radi nastavka stručnog usavršavanja u inostranstvu i nastavka angažmana na osnovu produžetka ugovora u misiji OEBS-a.
5. Rješenjem tuženog od 27. decembra 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 17. februara 2017. godine, apelantu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog neopravdanog odsustva s posla.
Osporene presude
6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 5. januara 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženikova rješenja navedena u tač. 3, 4. i 5. ove odluke nezakonita i da se kao takva proglase ništavim. Istom presudom odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom naloži da mu odobri neplaćeno odsustvo po navedenim zahtjevima. Dalje, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na posao i rasporedi na poslove rukovodioca smjene ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Na kraju, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati novčane iznose na ime naknade plate i da na njegovo ime uplati doprinose nadležnim fondovima za određeni period, sve bliže precizirano u izreci presude.
7. Sud je u obrazloženju naveo da angažovanje u mirovnoj misiji nije „drugi opravdani slučaj“ koji ima u vidu relevantna odredba Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblastima unutrašnjih poslova RS, na osnovu kojeg se može odobriti neplaćeno odsustvo. Sud je ukazao da činjenica da je apelant kao razlog za neplaćeno odsustvo naveo stručno usavršavanje u inostranstvu nije dovela u sumnju to da on faktički obavlja posao za drugog poslodavca. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da nisu nezakonita rješenja kojima je odbijen apelantov zahtjev za neplaćeno odsustvo. Pri tome je ukazao da činjenica da je nekom drugom bilo odobreno neplaćeno odsustvo kada je sud utvrdio da zahtjev za neplaćeno odsustvo u konkretnom slučaju nije osnovan ne predstavlja osnov da se udovolji apelantovom zahtjevu. Naime, sud je ukazao da je apelant mogao ostati u službi umjesto što se odlučio da ode na misiju bez prethodno pribavljene saglasnosti poslodavca. Imajući u vidu da apelant nije dolazio na posao u dane navedene u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka i da je to razlog za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa, sud je zaključio da nisu nezakonite odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa. Budući da nije utvrdio nezakonitosti u tuženikovom postupanju, sud je zaključio da nema ni tuženikove obaveze da apelantu nadoknadi štetu shodno članu 189. Zakona o obligacionim odnosima na ime naknade plata.
8. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 19. avgusta 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
9. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant znao da mu nije odobreno učešće u mirovnoj misiji i da bez prethodno pribavljenog odobrenja nadležnog organa ne može pristupiti misiji. Dakle, to znači da nije mogao samovoljno odsustvovati s posla više od dva dana a da ne podliježe disciplinskoj odgovornosti zbog povrede radne dužnosti propisane relevantnim odredbama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika. Osim toga, sud je naveo da za razliku od plaćenog odsustva koje poslodavac mora odobriti kada nastane zakonski razlog, jer Zakon o radu koristi termin „radnik ima pravo“, kod neplaćenog odsustva radnik to pravo može, ali i ne mora da ostvari jer se koristi termin „radniku se može odobriti“. Pri tome je istakao da je odluka na poslodavcu, a on je donosi u skladu s relevantnim propisima i prema potrebama organizacije svog posla. Takođe, sud je ukazao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je diskriminisan u odnosu na druge policijske službenike na koje se poziva, kojima je zbog stručnog usavršavanja u inostranstvu odobreno neplaćeno odsustvo. Naime, sud je naveo da je apelantu tuženi već odobravao neplaćeno odsustvo rješenjem od 4. decembra 2014. godine (vidi tačku 1. ove odluke), i to na period od jedne godine, dok je drugim policijskim službenicima po tom osnovu odobreno odsustvo u mnogo kraćem trajanju.
10. Dalje, sud je naveo da nije osnovan revizioni prigovor da mu je povrijeđeno pravo u disciplinskom postupku da iznese svoju odbranu i sasluša predložene svjedoke. Naime, sud je istakao da je prema zapisniku s disciplinskih ročišta apelant bio prisutan na ročištu održanom 28. novembra 2016. godine zajedno sa svojim punomoćnikom, kada je i dao iskaz. Pri tome je naveo da je na ročištu održanom 1. novembra i 27. decembra 2016. godine bio prisutan apelantov punomoćnik, a apelant, iako uredno pozvan, nije pristupio. Takođe je ukazao da je tačno da na jedno od disciplinskih ročišta nisu pristupila dva svjedoka koja je apelant predložio, koja su uredno pozvana, ali da je disciplinski organ na osnovu ovlašćenja iz relevantne odredbe navedenog pravilnika imao pravo da vodi i zaključi to ročište iako svjedoci nisu pristupili. Sud je naveo da sve i da je jedan od svjedoka kao direktor policije pristupio na ročište i potvrdio da je on rekao apelantu „imaćeš podršku odavde“, to ne može biti valjan osnov po kojem je apelant u sporne dane mogao opravdano odsustvovati s posla.
11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je diskriminisan u odnosu na ostale policijske službenike kojima je odobreno neplaćeno odsustvo. Dalje, apelant navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su sudovi propustili da utvrde da je odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa nezakonita budući da je disciplinski postupak sproveden protivno odredbama Zakona o radu. Naime, apelant tvrdi da mu je tuženi uskratio pravo da iznese svoju odbranu i sprovede svoje dokaze, odnosno sasluša predložene svjedoke čiji je iskaz bio ključan za pravilnu odluku, što je zagarantovano pravo radnika, u skladu s relevantnom odredbom Zakona o radu. Takođe, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je on zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 1. stav 2. Evropske socijalne povelje i člana 7. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su neosnovani apelantovi prigovori koje ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 9. i 10. ove odluke), uključujući i one koji se tiču odobravanja neplaćenog odsustva drugim policijskim službenicima. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
18. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
19. Konačno, Ustavni sud ukazuje da Evropska socijalna povelja i Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca nisu navedene u Ustavu Bosne i Hercegovine, a ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o tim navodima.
20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman