Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/22 (I. B.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1794/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1794/22, rješavajući apelaciju Ivana Božića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Božića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 017240 20 Uvp od 2. prosinca 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 20. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 017240 20 Uvp od 2. prosinca 2021. godine.
2. Apelant je podnio Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zagarantiranih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Apelant je zahtjevom tražio da sud donese rješenje kojim će obvezati ministra Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da poduzme potrebne radnje i izvrši Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 010510 14 U od 3. veljače 2016. godine, te da mu na ime neisplaćene invalidnine isplati novčane iznose za razdoblja bliže označena u zahtjevu.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 U 017240 20 Uz od 11. veljače 2020. godine usvojen je apelantov zahtjev naveden u prethodnoj točki ove odluke. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelantu na ime mjesečne invalidnine nisu isplaćeni novčani iznosi dosuđeni pravomoćnom i izvršnom presudom tog suda. S obzirom na to da je nečinjenjem ministra povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz odredbe članka II2. točka (1) k Ustava FBiH, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci shodno odredbi članka 62. Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUP).
4. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 017240 20 Uvp od 2. prosinca 2021. godine uvažen je zahtjev Federalnog pravobraniteljstva za izvanredno preispitivanje podnesen protiv navedenog rješenja, te je preinačeno prvostupanjsko rješenje tako što je apelantov zahtjev odbijen. Vrhovni sud je naveo da je isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom slučaju bilo predmet razmatranja Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti broj AP-1687/18 od 17. srpnja 2019. godine te u brojnim odlukama koje su donesene nakon navedene odluke. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud tim odlukama odbacio apelacije apelanata kojima su odbijeni njihovi zahtjevi za zaštitu prava i sloboda pojedinaca budući da je riječ o pitanju o kojem je taj sud već odlučivao i donio odluke te da nema osnove za ponovno odlučivanje. Također je ukazao da se strukturalni problem neizvršenja sudskih odluka ne može riješiti samo na razini Ministarstva, nego na razini zakonodavnih i izvršnih tijela FBiH. Vrhovni sud je naveo da navedeni stav korespondira stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1117/17 od 12. ožujka 2019. godine. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je ministar poduzeo radnje u okviru svojih zakonskih ovlasti, te da planiranje proračunskih sredstva za izvršenje sudskih odluka ne spada u njegovu isključivu domenu nego u domenu zakonodavne vlasti i drugih organa izvršne vlasti. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da ministar nije onemogućio apelanta da naplati svoja dospjela potraživanja. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbu članka 62. ZUP-a te je slijedom toga odlučio kao u izreci.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da nadležni organi godinama sprečavaju apelanta da naplati zaostale invalidnine i troškove postupka. Apelant smatra da je ministar izravno odgovoran za nepostupanje Ministarstva i neisplaćivanje njegovih invalidnina. U svezi s tim naglašava da je ministar imao mogućnost zatražiti dodatna sredstva za isplatu po pravomoćnoj presudi. Također ističe da je Vrhovni sud nakon donošenja osporene odluke promijenio sudsku praksu u pogledu primjene roka za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke, te je umjesto roka od 30 dana počeo primjenjivati rok od osam dana iz odredbe članka 70. ZUP-a. S obzirom na to, ukazuje da bi, u slučaju da je primijenjena navedena praksa u konkretnom slučaju, zahtjev za izvanredno preispitivanje bio odbačen kao nepravovremen. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio rješenja Vrhovnog suda od 3., 13. i 24. ožujka 2022. godine i od 7. i 14. travnja 2022. godine kojima su zahtjevi Ministarstva podneseni nakon proteka roka od osam dana od dana prijema osporene odluke odbačeni kao nepravovremeni.
6. U odnosu na navedene odluke, Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da shodno odredbi članka 69. stavak (1) ZUS-a sud može donijeti rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje, te da je protiv tog rješenja dozvoljen zahtjev za izvanredno preispitivanje u roku od osam dana od dana dostave rješenja stranci shodno odredbi članka 70. ZUS-a. S druge strane, sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant podnio zahtjev koji se nije odnosio na zabranu vršenja nezakonite radnje nego na poduzimanje potrebnih radnji za izvršenje presude Kantonalnog suda od 3. veljače 2016. godine. U svezi s tim, ukazao je da se prilikom donošenja osporene odluke, kao i u ranijim sudskim odlukama, primjenjivao zakonski rok od 30 dana za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke iz članka 42. stavak (2) ZUS-a. Međutim, sud je ukazao da je ta praksa, nakon sjednice Upravnog odjeljenja tog suda održane u siječnju 2022. godine, promijenjena budući da su suci tog Odjeljenja zauzeli stav da će se primjenjivati rok od osam dana iz članka 70. ZUS-a, neovisno o tome traži li se zahtjevom zabrana vršenja nezakonite radnje ili poduzimanje potrebnih radnji od nadležnog organa.
7. Ustavni sud je navedeni odgovor dostavio 22. veljače 2024. godine apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, on u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovor.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Apelant ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti budući da je Vrhovni sud u odlukama koje su donesene nakon osporene odluke u pogledu računanja roka za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje primijenio drugi rok te da je zbog toga doveden u neravnopravan položaj. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje je osporena odluka donesena 2. prosinca 2021. godine, dok su odluke na koje apelant ukazuje u apelaciji donesene 3., 13. i 24. ožujka 2022. godine, te 7. i 14. travnja 2022. godine. Dakle, odluke na koje apelant ukazuje u apelaciji su donesene nakon donošenja osporene oduke, te su, kako i apelant navodi u apelaciji, a što proizlazi i iz odgovora Vrhovnog suda, rezultat promijenjene prakse tog suda u pogledu primjene roka za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje u odnosu na zahtjeve za zaštitu prava i sloboda pojedinaca koji se odnose na činjenje. Imajući to u vidu, Ustavni sud te apelantove navode smatra neutemeljenim (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1944/20 od 26. siječnja 2022. godine, točka 36., dostupna na www.ustavnisudbih.ba).
13. Dalje, u odnosu na apelantove navode o povredi ustavnih prava, koji se u biti odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna (vidi točku 4. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu.
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-36/23 od 30. rujna 2023. godine i AP-637/23 od 21. ožujka 2024. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
16. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman