Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/22 („KOMPANIJA MILOJEVIĆ GILJE – GAS“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-40/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-40/22, rješavajući apelaciju „KOMPANIJA MILOJEVIĆ GILJE – GAS“ d.o.o. Bijeljina, osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „KOMPANIJE MILOJEVIĆ GILJE – GAS“ d.o.o. Bijeljina, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 059335 21 Rev 2 od 30. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „KOMPANIJA MILOJEVIĆ GILJE – GAS“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Đorđe Vasić advokat iz Bijeljine, podnijela je 6. januara 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 059335 21 Rev 2 od 30. septembra 2021. godine.

2. Tužitelji A.P. i D.P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tužitelj ili tužitelji), podnijeli su Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelantice, radi naknade nematerijalne i materijalne štete, vrijednost spora 31.000,00 KM.

3. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 059335 18 P 2 od 11. jula 2019. godine, obavezana je apelantica da tužiteljima isplati iznose od po 13.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika M. P. (suprug i otac tužitelja, u daljnjem tekstu: prednik tužitelja), sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obavezana je apelantica da tužitelju, na ime naknade materijalne štete zbog izgubljenog izdržavanja, „isplati iznos od po 250,00 KM mjesečno počev od 29. 7. 2011. godine do 1. 7. 2012. godine, te iznos od po 300,00 KM mjesečno počev od 1. oktobra 2014. godine“, sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u ovom dijelu preko dosuđenog iznosa (sve bliže navedeno u izreci presude).

4. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je prednik tužitelja kod apelantice zasnovao radni odnos 2005. godine. Također, Osnovni sud je utvrdio da je, prednik tužitelja 28. jula 2011. godine od 23 sata, u trećoj smjeni obavljao svoje poslove na radnom mjestu „punioca plinskih boca“. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je prednik tužitelja 29. jula 2011. godine, na kraju rada u trećoj smjeni oko 5 sati i 15 minuta, smrtno stradao zbog eksplozije boce koju je priključio na aparat za punjenje kisikom. Osnovni sud je ukazao da je boca čija je eksplozija uzrokovala smrt prednika tužitelja, primljena u apelantičine prostorije 28. jula 2011. godine poslije 15 časova „kao reversna boca (boca sa terena) iz DC Tuzla“. Utvrđeno je da je 29. jula 2011. godine, u ranim jutarnjim satima dostavljena na „liniju punjenja kisikom“, koju je prednik apelanta u 5 sati i 15 minuta priključio na punjenje kada je i eksplodirala, a prednik tužitelja smrtno stradao.

5. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da apelantica nakon prijema sporne boce sa terena 28. jula 2011. godine, nije provela postupak radi pregleda boce od strane nadležne komisije, shodno čl. 21. i 25. Pravilnika o primopredaji boca za tehničke gasove koje dolaze sa terena (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je članom 21. Pravilnika propisano da „pregled reversnih boca (boca sa terena) vrši nadležna komisija, svaki dan i to dva puta dnevno, u 8 i u 15 sati“, dok je članom 25. propisano da „puniti se mogu samo sudovi koji su pregledani i ispitani od strane nadležne komisije i kojima nije istekao rok redovnih pregleda“. Osnovni sud je zaključio da su, primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužitelji dokazali da apelantica nije, u skladu sa Pravilnikom, provela postupak i poduzela sve mjere prije dostavljanja sporne boce na punjenje kisikom. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da su tužitelji dokazali apelantičinu odgovornost jer je šteta koju su tužitelji pretrpjeli zbog gubitka srodnika, nastala kao posljedica opasne djelatnosti kojom se apelantica bavi – „punjenje boca butan propan gasom i kisikom“. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je i radno mjesto prednika tužitelja „punioc plinskih boca“, apelantičinim Pravilnikom određeno kao „radno mjesto sa povećanim rizikom“.

6. Osnovni sud je dalje obrazložio da tužitelji, zbog nedostatka finansijskih sredstava, nisu uplatili troškove za medicinsko vještačenje kako bi se utvrdio intenzitet i trajanje duševnog bola zbog smrti bliskog srodnika. Međutim, Osnovni sud je zaključio da nije ni nužno izvođenje navedenog dokaza jer je visina tužbenog zahtjeva u tom dijelu postavljena u skladu sa ustaljenom sudskom praksom u činjeničnim i pravnim situacijama koje odgovaraju konkretnom predmetu. Stoga, Osnovni sud je, obavezao apelanticu da isplati tužiteljima precizirane iznose na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika, shodno odredbama čl. 154, 173. i 174. u vezi sa članom 201. stav 1. ZOO.

7. Osnovni sud je odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu materijalne štete po osnovu izdržavanja, zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je prednik tužitelja bio jedini zaposleni član domaćinstva sa mjesečnim primanjima od 400,00 KM. Osnovni sud je zaključio da je nesporno dokazano da je prednik izdržavao tužitelja kao svoje mldb. dijete, koji je u vrijeme smrti prednika bio učenik srednje škole, a zatim je nastavio studirati na Visokoj školi unutrašnji poslova u Banja Luci. Stoga, Osnovni sud je obavezao apelanticu da isplati tužitelju precizirane iznose, na ime naknade materijalne štete zbog izgubljenog izdržavanja, shodno odredbama člana 194. ZOO-a, dok je zahtjev po navedenom osnovu, preko dosuđenog iznosa odbio.

8. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 059335 20 Gž 3 od 7. aprila 2021. godine, djelimično je uvažena apelantičina žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica obvezana da tužiteljima isplati na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika, iznos od po 13.000,00 KM. Također, prvostepena presuda je preinačena i na način da je tužitelju dosuđeni iznos od 250,00 KM na ime izdržavanja, smanjen na iznos od 50,00 KM mjesečno, za precizirani vremenski period, dok je dosuđeni iznos od 300,00 KM smanjen na iznos od 125, 00 KM mjesečno, također za precizirani vremenski period. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

9. U obrazloženju, Okružni sud je zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja, dokazano da postoji apelantičina odgovornost za štetu, u smislu člana 173. i 174. u vezi sa članom 154. stav 1. ZOO. Dalje, Okružni sud je ukazao da iz dokaza (iskazi saslušanih svjedoka i materijalni dokazi) proizlazi da je prednik tužitelja, završio obuku i bio osposobljen za rad na poslovima punioca plinskih boca. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja, postojao i propust prednika tužitelja na radnom mjestu, budući da je članom 18. Pravilnika propisana obaveza prednika tužitelja „da prilikom prijema boce od magacinera istu vizualno pregleda i ustanovi da li ispunjava propisane uslove za punjenje“. Okružni sud je dalje naveo da je na osnovu iskaza svjedoka M.T. koji je radio u smjeni sa prednikom tužitelja, utvrđeno da je prednik tužitelja spornu bocu „priključio na punjenje kisikom“ čija je eksplozija uzrokovala njegovu smrt. Cijeneći da prednik tužitelja nije postupio u skladu sa svojom obavezom iz člana 18. Pravilnika, Okružni sud je zaključio da je propust prednika tužitelja doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%. Stoga, Okružni sud je zaključio da postoji podijeljena odgovornost i to 50% na apelantičin teret i 50% na teret prednika tužitelja.

10. Dalje, Okružni sud je ukazao da tužitelji nisu proveli dokaz vještačenja po vještaku medicinske struke za utvrđenje intenziteta i dužine duševnih bolova zbog smrti prednika, te smatra da su samim tim propustili da dokažu visinu pravične naknade po navedenom osnovu. Stoga je Okružni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih bolova zbog smrti bliskog srodnika, kao neosnovan.

11. Dalje, Okružni sud je iznose o naknadi na ime izdržavanja tužitelja koji su utvrđeni prvostepenom presudom, umanjio za procenat podijeljene odgovornosti od 50 % na teret prednika tužitelja. Stoga je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o naknadi na ime izdržavanja tužitelja, te obavezao apelanticu da po navedenom osnovu isplati tužitelju mjesečne precizirane iznose, za precizirani period, shodno članu 194. ZOO.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 059335 21 Rev 2 od 30. septembra 2021. godine revizija tužitelja D.P. je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena tako da je apelantica obavezana da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, isplati iznos od 10.400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je također, obavezana da tužitelju na ime naknade materijalne štete po osnovu izgubljenog izdržavanja, isplati iznose od po 80,00 KM mjesečno za precizirani period kao i iznos od po 200,00 KM mjesečno, umjesto drugostepenom presudom dosuđenih iznosa. Istom presudom odbačena je apelantičina revizija jer ne ispunjava uslove ni u pogledu vrijednosti pobijanog dijela presude, ni u pogledu formulacije pravnog pitanja za izuzetnu reviziju, shodno članu 237. st. (2), (3) i (4) ZPP-a. U vezi s nedopuštenošću revizije, u smislu člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a, Vrhovni sud je obrazložio da postavljena pitanja iz revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da se apelantičina odgovornost za nastalu štetu treba cijeniti po principu objektivne okolnosti jer se bavi opasnom djelatnošću (punjenje boca gasom i kisikom). Također, Vrhovni sud je naveo da kad je šteta posljedica opasne djelatnosti, apelantica odgovara po načelu uzročnosti, tako da tužitelji ne dokazuju da je apelantica kriva za štetu već je dovoljno da dokažu da pretrpljena šteta potiče od opasne djelatnosti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica se ove odgovornosti može osloboditi ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom prednika tuženog. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica propustila da dokaže da su radnje prednika tužitelja isključivi uzrok štete, kako bi se oslobodila odgovornosti za štetu u smislu člana 177. stav (1) i (2) ZOO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u okolnostima konkretnog slučaja postoji doprinos prednika tužitelja nastanku štete, shodno članu 192.ZOO. Međutim, cijeneći da je apelantičina djelatnost izrazito opasna jer se radi sa gasovima koji su eksplozivni, te da se sporna boca našla na punjenju gasom iako je prema apelantičinom Pravilniku trebala biti „zasebno skladištena do obaveznog komisijskog pregleda“, Vrhovni sud je ocijenio da apelantičin propust da osigura 100% sigurne uslove rada i poslovanja prema Pravilniku, ima znatno teže posljedice od propusta prednika tužitelja kao radnika. Stoga, Vrhovni sud je smatrao da propusti prednika tužitelja u odnosu na apelantičine propuste kao preduzeća, nemaju jednaku težinu, te da stoga postoji podijeljena odgovornost ali u omjeru od 20% na teret prednika tužitelja i 80 % na apelantičin teret. Imajući u vidu utvrđeni doprinos od 20% na strani prednika tužitelja te tužbeni zahtjev u iznosu od 13.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, Vrhovni sud je zaključio da tužitelju pripada naknada u iznosu od 10.400,00 KM kao adekvatna novčana satisfakcija u skladu odredbe člana 201. stav 1. ZOO i sudske prakse (20.000,00 KM) za ovaj vid štete.

14. Prihvatajući utvrđene mjesečne iznose koje je prednik tužitelja mogao izdvajati iz svojih mjesečnih primanja, na ime naknade za izdržavanje tužitelja, te utvrđeni doprinos prednika tužitelja od 20%, Vrhovni sud je dosudio tužitelju naknadu po osnovu izgubljenog izdržavanja u iznosima i za vremenske periode, shodno odredbama članu 194. ZOO.

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim navodi da uzrok eksplozije u kojoj je smrtno stradao prednik tužitelja predstavljaju njegove radnje jer je imao obavezu da obrati pažnju da li je boca koju stavlja na punjenje, namijenjena za punjenje gasom određene vrste. Također ističe da je prednik tužitelja svojom radnjom priključio bocu za punjenje kisikom i time prouzrokovao neželjene posljedice, koje apelantica nije mogla izbjeći ili otkloniti. Smatra da osporena odluka ne sadrži razloge koji zadovoljavaju standard valjanog obrazloženja odluke.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio pitanje apelantičine odgovornosti iz čl. 173. i 174. ZOO, kao i pitanje naknade nematerijalne štete iz člana 201. stav 1. ZOO tužiteljima, kao bliskim srodnicima njihovog prednika. Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, preinačavajući drugostepenu presudu, u suštini, uskladio odluku o tužbenom zahtjevu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika sa sudskom praksom u predmetima koji su pokretali identična pitanja. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci detaljno i jasno obrazložio svoje stavove pri utvrđenju mjere uzročnog doprinosa svakog učesnika u štetnom događaju, cijeneći sa posebnom pažnjom pravila kojih se svaki učesnik u štetnom događaju morao pridržavati u izvršenju svojih obaveza. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da su tužitelji dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, detaljno obrazložio, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/22 („KOMPANIJA MILOJEVIĆ GILJE – GAS“… | Sudska praksa | Aktio