Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/22 (J. H.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1455/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1455/22, rješavajući apelaciju Jasminke Halidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Halidović podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 126587 21 Gž od 7. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Halidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Edin Harčin, advokat iz Gračanice, podnijela je 27. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 126587 21 Gž od 7. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 126587 19 P od 13. aprila 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže S. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati iznos od 6.049,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. augusta 2011. godine, te iznos od 590,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. decembra 2021. godine pa do isplate. Odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da joj tuženi isplati novčani iznos od 25.014,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. oktobra 2019. godine. Obavezana je apelantica da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.201,40 KM. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je po apelanticinom prijedlogu izvršio uvid u materijalne dokaze te da je saslušao apelanticu kao parničnu stranku. S druge strane, sud je naveo da je odbio apelanticin prijedlog da se sasluša vještak ekonomske struke u svojstvu svjedoka te da se izvrši uvid u njegov nalaz i mišljenje. Naime, istakao je da je odbio provođenje navedenog dokaza jer je taj nalaz i mišljenje sačinjen bez rješenja tog suda u konkretnom postupku. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu presude tog suda od 19. augusta 2011. godine utvrđeno da je pravno lice „Kassek“ d.o.o. Maoča obavezano da apelantici na ime duga isplati novčani iznos od 18.780,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. augusta 2008. godine pa do isplate. Također, utvrđeno je da je navedeno pravno lice brisano iz registra poslovnih subjekata. Pri tome, utvrđeno je da je tuženi, kao osnivač i direktor navedenog pravnog lica, prouzrokovao lažni stečaj u tom pravnom licu, te da je zbog toga pravomoćnom presudom proglašen krivim. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se odgovornost tuženog za dugove tog pravnog lica zasniva na odredbi člana 7. Zakona o preduzećima Brčko distrikta BiH kojom je propisano da član društva s ograničenom odgovornošću odgovara za dugove društva cjelokupnom svojom imovinom bez ograničenja ako to društvo koristi da prevari povjerioce društva. Međutim, Osnovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da iznos od 25.014,96 KM predstavlja iznos zakonske zatezne kamate obračunat na iznos od 18.780,00 KM u periodu od 15. augusta 2008. godine do 11. oktobra 2019. godine (kao dana kada joj je tuženi isplatio taj iznos). Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan u smislu odredbe člana 249. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. U pogledu troškova parničnog postupka, sud je detaljno naveo u čemu se sastoje navedeni troškovi, te je ukazao da je apelanticin uspjeh u sporu 21%, dok je uspjeh tuženog u sporu 79%. U vezi s tim, ukazao je da parničnim strankama pripada pravo na naknadu troškova postupka srazmjerno njihovom uspjehu u sporu. Pri tome, istakao je da je nakon procesnog prebijanja srazmjernog iznosa troškova parničnih stranaka obavezao apelanticu da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.201,40 KM. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da apelantica nema pravo na naknadu putnih troškova njenog punomoćnika – advokata imajući u vidu da je ona imala mogućnost da angažira punomoćnika – advokata u mjestu sjedišta tog suda.
4. Osporenom presudom Apelacionog suda odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin prijedlog da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke te njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka. Naime, sud je ukazao da je apelantica angažirala navedenog vještaka, te da je on na njen zahtjev sačinio nalaz i mišljenje, koji je apelantica kao dokaz priložila uz tužbu. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da isključivo nalaz i mišljenje vještaka, kojeg je odredio sud shodno odredbama čl. od 271. do 286. ZPP-a, može imati značaj dokaza u parničnom postupku. Naime, odredbom člana 271. ZPP-a propisano je da sud može, na prijedlog stranke, odrediti provođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Pri tome, Apelacioni sud je obrazložio da parnični sud ne obavezuje nalaz i mišljenje vještaka kojeg je angažirala stranka niti je, nasuprot apelanticinim navodima, od utjecaja činjenica da je taj nalaz i mišljenje pročitan u postupku za određivanje privremene mjere radi osiguranja konkretnog novčanog potraživanja. Pri tome, sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio apelanticin prijedlog za provođenje tih dokaza već na pripremnom ročištu, tako da je apelantica imala mogućnost da predloži provođenje drugog dokaza koji je ključan za ovaj dio tužbenog zahtjeva. Imajući to u vidu, Apelacioni sud je ukazao da apelantici nije uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom. U konačnici, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev za naknadu putnih troškova njenog punomoćnika budući da se ti troškovi priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala u slučaju da je zastupa advokat čije je sjedište u mjestu sjedišta suda. Pri tome, ukazao je da navedeni troškovi nisu bili neophodni u smislu odredbe člana 121. stav (1) ZPP-a. Također, naveo je da je navedeno u skladu s pravnim shvatanjem usaglašenim na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, te da je u skladu sa shvatanjem Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP-1398/14 od 11. januara 2017. godine.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je visinu tužbenog zahtjeva apelantica dokazala nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, koji je, na njen zahtjev, sačinio ovlašteni vještak. Također, ističe da je navedeni nalaz dostavila sudu i tuženom kao jedan od dokaza, te da je taj nalaz korišten u postupku za određivanje sudskih mjera osiguranja, ali da je prvostepeni sud provođenje tog dokaza odbio bez ikakvog obrazloženja. Osim toga, ističe da nije predlagala da se ponovo provede vještačenje posredstvom vještaka ekonomske struke budući da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke dostavila uz tužbu i time dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Smatra da joj je odbijanjem njenog dokaznog prijedloga onemogućeno da raspravlja pred sudom, te da je na taj način stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. Konačno ističe da ima pravo na naknadu putnih troškova njenog punomoćnika od mjesta sjedišta njegove kancelarije do mjesta sjedišta suda, te u prilog tim tvrdnjama ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3314/14 od 27. oktobra 2015. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Apelantica smatra da joj nije omogućeno da raspravlja pred sudom, te ukazuje da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer je sud odbio njene dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud odbio apelanticin prijedlog da se sasluša vještak ekonomske struke u svojstvu svjedoka, te da se izvrši uvid u njegov nalaz i mišljenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio navedene dokazne prijedloge (vidi tačku 2. ove odluke). Nadalje, Ustavni sud, ukazuje da je Apelacioni sud, odlučujući o istim apelanticinim prigovorima, zaključio da je odluka prvostepenog suda u ovom dijelu pravilna, te da je za taj zaključak dao detaljne i jasne razloge (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelantica saslušana tokom postupka, kao i da su provedeni materijalni dokazi koje je ona predložila, te da apelantica i ne tvrdi da joj nije bilo omogućeno da pobija dokaze suprotne strane. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su ti apelanticini navodi neosnovani.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je odbijen te zbog čega nema pravo na naknadu putnih troškova njenog punomoćnika. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je pitanje u vezi s odbijanjem zahtjeva za naknadu putnih troškova punomoćnika apelanata razmatrao u više odluka i da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. maja 2019. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u brojnim odlukama kontinuirano ukazujući na stav u vezi s istim pravnim pitanjem iznesenim u Odluci o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ponovno upućuje na obrazloženje iz tačke 8. navedene odluke jer nema potrebe da isti stav ponavlja u brojnim odlukama o istom pravnom pitanju. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman