Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/22 (I. B.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

  • Pristup sudu
  • Mobing
  • Pravo na rad
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1134/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine, u predmetu broj AP-1134/22, rješavajući apelaciju Ivane Bunoze, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivane Bunoze podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 171070 21 Rev od 20. siječnja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 171070 18 Rsž od 23. ožujka 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivana Bunoza (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 28. ožujka 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 171070 21 Rev od 20. siječnja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 171070 18 Rsž od 23. ožujka 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1617/21 od 23. lipnja 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju koju je podnijela 10. svibnja 2021. godine protiv presude Kantonalnoga suda. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija u jednom dijelu odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda u tom dijelu konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari. U preostalom dijelu, u kojem je odbijena revizija, osporena presuda Vrhovnog suda je konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 171070 15 Rs od 21. svibnja 2018. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje odluke Skupštine JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 31. kolovoza 2015. godine, rješenja generalnog direktora tuženog od 1. rujna 2015. godine, odluke uprave tuženog od 30. rujna 2015. godine i ugovora o radu od 2. rujna 2015. godine. Odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da apelanticu vrati na ranije radno mjesto izvršnog direktora ili drugo odgovarajuće radno mjesto i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa. Odbijen je apelantičin zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća i uplatu pripadajućih doprinosa, kao i zahtjev za utvrđenje da ju je tuženi diskriminirao i da mu se zabrani da ubuduće uznemirava apelanticu na isti ili sličan način, te da joj isplati precizirani iznos na ime naknade nematerijalne štete.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica bila izvršna direktorica kod tuženog i da je odlukom Skupštine tuženog od 31. kolovoza 2015. godine izvršeno razrješenje uprave tuženog, tj. generalnog direktora i pet izvršnih direktora, među kojima je bila i apelantica. Dalje je naveo da je na temelju te odluke, odlukom uprave tuženog od 1. rujna 2015. godine apelantica raspoređena na radno mjesto samostalnog referenta i da je tuženi s apelanticom sklopio ugovor o radu od 2. rujna 2015. godine za navedeno radno mjesto. Istaknuto je da je odlukom uprave tuženog od 30. rujna 2015. godine odbijen apelantičin zahtjev za zaštitu prava podnesen protiv navedenog ugovora o radu. Općinski sud je zaključio da je utemeljen istaknuti prigovor nepravodobnosti tužbe u odnosu na poništenje odluke Skupštine tuženog od 31. kolovoza 2015. godine. U svezi s tim, ukazano je da je tužba podnesena 9. studenog 2015. godine, pa je protekao rok od 60 dana za obraćanje sudu u skladu sa člankom 258. st. 1. i 2. Zakona o gospodarskim društvima. Općinski sud je istaknuo da je navedena odluka Skupštine donesena u skladu sa čl. 114. i 116. Statuta tuženog i punovažna, pa je neutemeljen apelantičin zahtjev kojim traži poništenje rješenja od 1. rujna 2015. godine i odluke od 30. rujna 2015. godine. Zaključeno je i da je tuženi zakonito rasporedio apelanticu na radno mjesto samostalnog referenta, koje u cijelosti odgovora njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Istaknuto je da apelantica nije dokazala navode da je trebala biti raspoređena na bolje radno mjesto. Budući da je apelantica raspoređena na novo radno mjesto prema stručnoj spremi i radnom iskustvu, Općinski sud je ocijenio da nema pravo na isplatu razlike plaća i uplatu doprinosa.

5. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim apelantičin zahtjev za utvrđenje da ju je tuženi diskriminirao nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu – mobing. U svezi s tim, ukazano je da su odlukom Skupštine razriješeni dužnosti svi članovi uprave i da su svi zaključili ugovore o radu za znatno niža radna mjesta. Dalje je ukazao da je iz iskaza neposrednog apelantičinog rukovoditelja na radnom mjestu samostalnog referenta utvrđeno da nije bilo mobinga prema apelantici, niti je ona bilo diskriminirana u odnosu na druge uposlenike. Istaknuto je da apelantica nijednim dokazom nije opovrgnula niti dovela u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza. Također su ocijenjeni subjektivnim apelantičini navodi o neprimjerenim uvjetima na radu s obzirom na to da su ti uvjeti isti ili slični i za ostale uposlenike. Općinski sud je cijenio neutemeljenim zahtjev za naknadu nematerijalne štete jer je tuženi zakonito proveo proceduru. Istaknuto je da vještakinja medicinske struke u svom nalazu i mišljenju nije utvrdila da kod apelantice postoji umanjenje životne aktivnosti kao posljedice razrješenja. Također je istaknuto da niti jedan od dokaza, uključujući i apelantičin iskaz i iskaz vještaka medicinske struke, ne govore o eventualnim promjenama apelantičinog psihičkog stanja zbog diskriminacije.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 171070 18 Rsž od 23. ožujka 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud cijenio sve relevantne dokaze i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantičin navod da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti obračun vještaka po varijanti 6 nalaza i mišljenja. U svezi s tim, obrazloženo je da je iz nalaza vidljivo da su ti iznosi dobiveni obračunom plaće s koeficijentom 4,60, a da je ugovorom o radu propisan koeficijent 4,00. Stoga je zaključeno da nema osnove da se prihvati obračun po varijanti 6. Istaknuto je i da je prvostupanjski sud uz nalaz vještaka cijenio i aneks ugovora kojim je izmijenjen članak ugovora o radu u svezi s koeficijentom za obračun plaće nakon isteka dužnosti, a taj koeficijent nije bio ugovoren za slučaj prestanak mandata.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 171070 21 Rev od 20. siječnja 2022. godine odbačena je apelantičina revizija u dijelu odluka po tužbenim zahtjevima za poništenje odluke Skupštine tuženog od 31. kolovoza 2015. godine i odluke uprave tuženog od 30. rujna 2015. godine. U preostalom dijelu odbijena je apelantičina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odbacio apelantičinu revizija u navedenom dijelu odluka zbog neispunjenosti uvjeta iz članka 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Dalje je navedeno da je revizija u preostalom dijelu neutemeljena i da je drugostupanjska odluka pravilna i zakonita. Vrhovni sud je prvo ukazao na pojam mobinga koji je definiran člankom 4. stavak 3. Zakona o zabrani diskriminacije te je istaknuo da je tuženi dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelantice prilikom donošenja odluka. U svezi s tim je obrazložio da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora, u smislu članka 15. Zakona o zabrani diskriminacije, učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, te da teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo leži na protivnoj strani. Budući da je tuženi dokazao da njegovo ponašanje prema apelantici nije bilo diskriminirajuće i ponižavajuće, Vrhovni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na zaštitu u smislu članka 12. Zakona o zaštiti od diskriminacije. Stoga je ocijenio neutemeljenim apelantičin navodi da osnova diskriminacije ne mora biti dokazana, već je dovoljno da je samo pretpostavljena.

8. Apelantica navodi da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Povredu tih prava apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ukazuje na kršenje prava na obrazloženu odluku i prava na pristup sudu. Ističe da Kantonalni sud nije cijenio sve njezine žalbene navode. Apelantica tvrdi da je ništava odluka Skupštine tuženog od 31. kolovoza 2015. godine i stoga ne utječe na ostale tužbene zahtjeve. Dalje tvrdi da je dokazala da je preseljena u drugu zgradu i da nema radnih zadataka, stolice, telefona i kompjutera, odnosno da je izložena tzv. sindromu praznog stola. Smatra da je dokazala da se tuženi diskriminatorski ponašao prema njoj i ostalim smijenjenim članovima uprave, a da tuženi nije dokazao da se isto ponašao i prema drugim uposlenicima. Apelantica navodi i da sud nije cijenio nalaz vještaka ekonomske struke jer joj je pripadala razlika plaće u skladu s varijantom 6 nalaza i mišljenja. U svezi s im, ističe da ta razlika plaće nema veze sa spornim odlukama nego s pogrešnim obračunom koji nije u skladu s ugovorom, općim i granskim kolektivnim ugovorom. Osim toga, ističe i da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju pronašao elemente diskriminacije prema apelantici. Apelantica se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-1093/07.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U svezi s apelantičinim navodima da joj je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnesu zahtjev u svezi sa svojim pravima i obvezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Europski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. travnja 2014. godine, predstavka broj 15253/10, točka 42., s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelantica ishodila da redovni sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantica ostvarila pravo na pristup sudu budući da je osporenim presudama ispitana suština spora između apelantice i tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, točka 41., dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud dalje podsjeća da je prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako glede činjenica koje je utvrdio nižestupanjski sud tako i glede primjene prava, tj. odredbi Zakona o gospodarskim društvima i Zakona o zabrani diskriminacije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pažljivo cijenili izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantičine zahtjeve. Osim toga, Kantonalni sud je o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao gotovo identično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1199/19 od 17. srpnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. U svezi s apelantičinim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, Ustavni sud kršenje navedenog prava ne može dovesti u kontekst s konkretnim postupkom koji se ticao prava iz oblasti radnog prava i zabrane diskriminacije.

16. U pogledu apelantičinog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP-1093/07 od 25. rujna 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci utvrdio da je apelantica sudu prezentirala činjenice na temelju kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacije tuženog u primjeni članka 143. ZOR-a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebao prebaciti na tuženog (vidi točku 29. te odluke). Imajući u vidu da su u konkretnom predmetu, za razliku od naprijed navedenog, redovni sudovi na sve tri sudske instance ocijenili da je tuženi dokazao da njegovo ponašanje prema apelantici nije bilo diskriminirajuće i ponižavajuće, Ustavni sud smatra da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju. Stoga se stajališta iz navedene odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

17. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Us vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

18. U odnosu na apelantičine navode da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na rad, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Europskom konvencijom. Međutim, u Aneksu I. točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt. Tim paktom u članku 6. garantirano je pravo na rad. S obzirom na to da se apelantičini navodi o kršenju prava na rad temelje na istim navodima koje je istaknula pri navodnom kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o kršenju prava iz članka 6. Međunarodnog pakta također očigledno (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stajališta navedena i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/22 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio