Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/22 (M. T.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1976/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-1976/22, rješavajući apelaciju Milorada Tolja, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Tolj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 175213 18 Gž od 24. ožujka 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Tolj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 31. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 175213 18 Gž od 24. ožujka 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 175213 16 P od 2. studenog 2017. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 175213 16 P od 2. studenog 2017. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 175213 18 Gž od 24. ožujka 2022. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi ometali apelanta u mirnom uživanju posjeda označenih nekretnina i da se tuženim naloži da uspostave prijašnje posjedovno stanje i apelantu naknade troškove postupka. Redovni sudovi su utvrdili da je do smetanja apelantovog posjeda (komunalna poduzeća su počupala živu ogradu na apelantovoj parceli i na nju postavila betonski stub) došlo 22. siječnja 2016. godine i da je apelant za smetanje saznao odmah tog dana. U svezi s tim redovni sudovi su naveli da je člankom 327. stavak 3. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da posjednik ima pravo tražiti sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja (subjektivni rok), a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja (objektivni rok). Navedeno je da se u ovom slučaju radi o zakonskom prekluzivnom roku za podnošenje tužbe koji se ne može produljivati, pa se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe članka 324. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u nedjelju ili u koji drugi dan kada sud ne radi, rok ističe prvog idućeg radnog dana. Navedeno je da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant za smetanje posjeda saznao istog dana kada se i desilo, tj. 22. siječnja 2016. godine, a da je tužbu podnio 22. veljače 2016. godine. Redovni sudovi su istaknuli da je tužba, dakle, podnesena 31 dan od saznanja za smetanje, pa je time nepravodobna jer je protekao subjektivni rok od 30 dana bez obzira na to što je isticao u nedjelju. U odnosu na apelantove tvrdnje da je tužba pravodobna jer je podnesena u objektivnom roku redovni sudovi su ukazali da je nesporno da je apelant za smetanje posjeda i počinitelje saznao onda kada se smetanje i desilo, te je zbog toga bio obvezan odmah djelovati i zatražiti sudsku zaštitu u subjektivnom roku od 30 dana.
3. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Apelant navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je njegova tužba nepravodobna jer ju je podnio sudu poštom 22. veljače 2016. godine 31 dan od saznanja za smetanje posjeda, a činjenica je da tužbu nije mogao podnijeti 30. dana jer je bila nedjelja. Navodi da se proizvoljna primjena prava vidi i u tome što su redovni sudovi sasvim zanemarili da je tužba podnesena u objektivnom roku, pa je i time ispunjen uvjet pravodobnosti. Također navodi da mu Kantonalni sud nije omogućio da njegova žalba bude učinkovit pravni lijek jer nije razmotrio te njegove navode.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
5. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojavena temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
6. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
9. Na temelju činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi argumentirano ukazali zašto je apelantova tužba nepravodobna i zašto se rok za podnošenje nije mogao produljiti. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je rok za podnošenje tužbe za posjedovnu zaštitu propisan materijalnim a ne procesnim propisom. To znači da se ne radi o rokovima za izjavljivanje pravnih lijekova koji su propisani člankom 324. ZPP-a, pa se zbog toga i ne mogu primjenjivati pravila o neradnim danima. Dakle, u slučaju kada su rokovi propisani materijalnim propisom stranke moraju postupati unutar tih rokova jer za takve rokove, kako su to i naveli redovni sudovi, ne postoji mogućnost produljivanja iako rok ističe na neradni dan. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u utvrđenjima i zaključcima redovnih sudova nema proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi u više predmeta zaključio da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da se u slučaju posjedovne zaštite, ako je tražitelj odmah saznao za smetanje posjeda i počinitelja, tužba mora podnijeti u subjektivnom roku od 30 dana (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1846/21 od 23. lipnja 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. U odnosu na navode o kršenju prava na imovinu Ustavni sud zapaža da apelant te navode temelji na istim tvrdnjama na kojima je temeljio i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Apelant navodi i da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisani pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, koja je odbijena, pa činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek također očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stajališta navedena i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Sekretar Redakcione komisij
Erda Začiragić
Predsjednik Redakcione komisije
Marin Vukoja