Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1926/22 (JP „Međunarodni aerodrom Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1926/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1926/22, rješavajući apelaciju JP „Međunarodni aerodrom Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Međunarodni aerodrom Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 537964 21 Rev od 3. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Međunarodni aerodrom Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 30. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 537964 21 Rev od 3. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 537964 15 Rs od 9. maja 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 537964 15 Rs od 9. maja 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev poimenično navedene tužiteljice (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i utvrđeno da je između tužiteljice kao zaposlenice i apelanta kao poslodavca počevši od 4. januara 2012. godine zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na preciziranom radnom mjestu. Presudom je utvrđeno da su ništavni otkaz ugovora o radu tužiteljici od 13. oktobra 2015. godine i apelantov akt od 19. oktobra 2015. godine kojim je odbijen tužiteljicin zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Presudom je utvrđeno da je nezakonito otkazan tužiteljicin ugovor o radu od 4. januara 2012. godine te je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad, uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa počevši od 15. oktobra 2015. godine, da joj isplati novčani iznos na ime naknada plaća sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose za PIO. Presudom je odbijen tužiteljicin zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka. Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod apelanta po osnovu više ugovora o radu na određeno vrijeme počevši od 4. februara 2012. godine do 15. oktobra 2015. godine, odnosno u periodu dužem od tri godine. Utvrđeno je da u toku zaposlenja tužiteljica nije imala prekide između ugovora u periodu dužem od 60 dana, već samo dva prekida, i to jedan u trajanju od jedan mjesec i 21 dan, a drugi u trajanju od 18 dana. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 22. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) iz 2015. godine, koji se primjenjuje na konkretan slučaj, propisano da ako radnik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od tri godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Navedeno je i da je članom 23. stav 1. tačka g) ZOR-a propisano da se prekidom u smislu člana 22. stav 4. ne smatraju, između ostalog, prekidi ugovora s istim poslodavcem zbog perioda od 60 dana između ugovora o radu osim ako kolektivnim ugovorom nije predviđen drugi period. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđene činjenice, Općinski sud je zaključio da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 537964 18 Rsž od 3. novembra 2020. godine usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiteljicin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je osnovano apelantovo pozivanje na činjenicu da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ZOR iz 2003. godine a ne iz 2015. godine. Navedeno je da je ZOR iz 2015. godine proglašen neustavnim Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-29/15 od 17. februara 2016. godine. Kantonalni sud je naveo da je novi ZOR donesen 4. aprila 2016. godine i da je članom 173. tog zakona jasno propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema odredbama ZOR-a iz 2003. godine. Kantonalni sud je naveo da je članom 19. stav 4. ZOR-a iz 2003. godine propisano da ako radnik izričito ili prešutno obnovi ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Navedeno je i da je članom 20. stav 7. tog zakona propisano da se prekidom ugovora o radu ne smatraju prekidi ugovora s istim poslodavcem zbog perioda od 15 dana između ugovora o radu. Kako je utvrđeno da je tužiteljica imala dva prekida ugovora s apelantom u trajanju od jedan mjesec i 21 dan i 18 dana, to je nesporno da je imala prekid duži od 15 dana pa je Kantonalni sud zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev treba odbiti.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 537964 21 Rev od 3. februara 2022. godine usvojio tužiteljicinu reviziju, preinačio presudu Kantonalnog suda tako što je apelantova žalba odbijena i potvrdio presudu Općinskog suda od 9. maja 2018. godine. Vrhovni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-29/15 utvrđeno da se ZOR iz 2015. godine smatra neusvojenim zbog grešaka u proceduri njegovog usvajanja, te da ne proizvodi pravne posljedice od dana objavljivanja te presude u Službenim novinama FBiH, pa sve do dana kada bude usvojen u odgovarajućoj proceduri. Navedeno je da je ta presuda objavljena 16. marta 2015. godine i da od tog dana ZOR iz 2015. godine ne proizvodi pravne posljedice. Vrhovni sud je naveo da se zbog toga taj zakon mora primijeniti na konkretan slučaj. Navedeno je da je u toku njegovog važenja tužiteljica zatražila zaštitu prava iz radnog odnosa, kao i zbog toga što je članom 183. tog zakona jasno propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi ZOR iz 2003. godine. Navedeno je da se u tom slučaju djelovanje navedenog zakona proteže na cijeli period zaposlenja tužiteljice kod apelanta i da se iz tog razloga ne radi o, kako je apelant u postupku tvrdio, povratnom djelovanju zakona. Vrhovni sud je naveo da je postojala obaveza Općinskog suda da u konkretnom predmetu primijeni zakon iz 2015. godine slijedom pravila o temporalnom pravu vremenskog važenja pravne norme, tj. prema pravilima materijalnog prava koje je bilo na snazi u vrijeme prestanka tužiteljicinog radnog odnosa.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su Vrhovni i Općinski sud proizvoljno primijenili pravo. Apelant navodi da su ti sudovi dali povratni učinak normama ZOR-a iz 2015. godine, a što je suprotno svim pravnim standardima. Navodi i da je nesporno trebalo primijeniti zakon iz 2003. godine prema čijim odredbama je tužiteljica i zasnovala radni odnos pa joj je on i prestao na osnovu tog zakona iz 2003. godine. Navodi i da se zakon iz 2015. godine nije mogao nikako primijeniti ni zbog činjenice da je procedura njegovog donošenja proglašena neustavnom pa on nikako nije mogao proizvoditi pravne posljedice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja tih prava su jednaki.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Općinski sud dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi jasno ukazali da je važenje ZOR-a iz 2015. godine prestalo tek danom objave presude Ustavnog suda FBiH, kako je to navedeno u toj presudi, te da je od dana donošenja pa do dana objave te presude ZOR iz 2015. godine proizvodio pravne posljedice. Ustavni sud smatra da u takvom zaključku Vrhovnog i Općinskog suda nema proizvoljnosti. Također, Ustavni sud smatra da nisu proizvoljni ni zaključci tih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni zakona. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi u više predmeta rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje. Ustavni sud je, npr. u Odluci broj AP-4179/20 od 6. jula 2022. godine, jasno istakao da „se novi zakon ima primijeniti u situacijama kada se odnosi zasnovani na odredbama ranijeg zakona protežu i na vrijeme važenja novog zakona“ (vidi tačku 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1926/22 (JP „Međunarodni aerodrom… | Sudska praksa | Aktio