Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-304/24 (M.R.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-304/24
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-304/24, rješavajući apelaciju M. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac Marin Vukoja, sudac na sjednici održanoj 11. srpnja 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 V 209608 22 Gž od 7.
studenog 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Irena Pehar & Ivan Pehar iz Mostara, podnio je 18. siječnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 V 209608 22 Gž od 7. studenog 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i M. R. P. (u daljnjem tekstu: protivnica predlagatelja) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju koji su proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 179451 16 P od 11. studenog 2016. godine pravomoćno je razveden brak apelanta i protivnice predlagatelja, te je odlučeno da će njihova kćerka (u daljnjem tekstu: maloljetno dijete) živjeti s protivnicom predlagatelja koja će vršiti roditeljsko staranje, dok će se apelant i protivnica predlagatelja zajedno starati o zdravlju maloljetnog djeteta, njezinu školovanju, upravljanju njezinom imovinom i odlučivati o svim značajnijim pitanjima, o čemu je protivnica predlagatelja dužna obavještavati apelanta. Također je odlučeno da će apelant s maloljetnim djetetom održavati osobne odnose i izravne kontakte prema rasporedu određenom u izreci presude, te da će na ime zakonskog uzdržavanja maloljetnog djeteta plaćati mjesečni novčani iznos određen tom Presudom.
Osporeni postupak
5. Apelant je podnio prijedlog Općinskom sudu radi donošenja odluke o odabiru škole koju će maloljetno dijete pohađati. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 V 209608 19 V od 23. listopada 2021. godine određeno je da će maloljetno dijete nastaviti pohađati „VI. osnovnu školu“ Mostar (u daljnjem tekstu: „VI. osnovna škola“). U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da protivnica predlagatelja i maloljetno dijete stanuju u ulici koja pripada upisnom području „III. osnovne škole“ Mostar (u daljnjem tekstu: „III. osnovna škola“). Dalje je utvrđeno da je protivnica predlagatelja dokazala da je, u skladu sa člankom 22a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju HNK (u daljnjem tekstu: Zakon o odgoju), provela zakonom propisanu proceduru za izuzeće od obveze da maloljetno dijete pohađa školu na upisnom području na kojem su nastanjene i da je podnijela zahtjev da se maloljetno dijete uvrsti na popis za pohađanje škole na upisnom području „VI. osnovne škole“. Općinski sud je ukazao da je kao poseban razlog za izuzeće protivnica predlagatelja navela postojanje produljenog boravka u „VI. osnovnoj školi“. Postupajući po navedenom zahtjevu, kako je sud utvrdio, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je aktom od 25. svibnja 2018. godine dalo saglasnost za upis maloljetnog djeteta u „VI. osnovnu školu“. Općinski sud je naveo da je apelant zahtijevao od Ministarstva ukidanje suglasnosti ili ponovno rješavanje tako da se od apelanta zatraži očitovanje o konkretnoj stvari. U svezi s tim je ukazano da je Ministarstvo navelo da se pitanje daljnjeg školovanja maloljetnog djeteta može učinkovito i trajno riješiti u sudskom postupku, sukladno odredbama Obiteljskog zakona. Također, prema mišljenju Ministarstva, prije svega se mora razmatrati najbolji interes maloljetnog djeteta, a to sasvim sigurno nije da prije konačnog rješenja mijenja školu u koju je krenulo kao učenik prvog razreda. Zatim je navedeno da je Centar za socijalni rad Grada Mostara u ožujku 2019. godine obavio razgovor s apelantom i protivnicom predlagatelja, ali nije postignut zajednički dogovor o izboru škole za maloljetno dijete, pri čemu su odbili savjetovališno praćenje psihologa.
6. Općinski sud je ukazao da je odredbama članka 141. stavak 3. Obiteljskog zakona propisano da u slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja odluku donosi sud u izvanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište. Također je ukazano na sadržaj članka 3. Konvencije o pravima djeteta. Prema ocjeni Općinskog suda, u najboljem je interesu maloljetnog djeteta i zaštite njegovih prava da i dalje nastavi pohađati „VI. osnovnu školu“. Pri tome je ukazano da je maloljetno dijete školske 2018./2019. godine upisano u prvi, 2019./2020. u drugi, a 2020./2021. godine u treći razred. Općinski sud je istaknuo da u tom trenutku upis u neku drugu osnovnu školu, pa i u „III. osnovnu školu“ koju apelant predlaže kao najbolje rješenje, ne bi bio u interesu maloljetnog djeteta. U svezi s tim je naglašeno da nije dokazan ni utvrđen niti jedan razlog koji šteti upisu maloljetnog djeteta u „VI. osnovnu školu“. Općinski sud je istaknuo da apelant nije dokazao postojanje utemeljenih razloga niti komparativnih prednosti koji bi ukazivali da je u najboljem interesu maloljetnog djeteta da pohađa „III. osnovnu školu“, a ne onu koju trenutno pohađa.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 V 209608 22 Gž od 7. studenog 2023. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 142. stavak 2. Obiteljskog zakona propisano da roditelj s kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavku 3. ovog članka, ima pravo da ga drugi roditelj informira o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže s nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u izvanparničnom postupku odlučiti o prigovoru. Kantonalni sud je istaknuo da protivnica predlagatelja vrši roditeljsko staranje i svakodnevno se skrbi o potrebama maloljetnog djeteta, školskim i izvanškolskim aktivnostima, odgoju, obrazovanju, ishrani, odijevanju i zdravstvenoj njezi. Sve navedeno, kako je sud naglasio, protivnica predlagatelja radi uz svoj redovni posao, pa je logično da je maloljetno dijete upisala u školu koja ima produljeni boravak i koja je u blizini njihovog mjesta stanovanja i radnog mjesta protivnice predlagatelja. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje bilo kojeg razloga da je takva odluka oprečna interesima maloljetnog djeteta i da loše i negativno utječe na njegov rast i razvoj. Pri tome je istaknuto da slobodnoj ocjeni dokaza suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza. Kantonalni sud je zaključio da nisu utemeljeni apelantovi navodi o pristranosti prvostupanjskog suda, tj. da se taj sud stavio na stranu protivnice predlagatelja. Takvi navodi, kako je sud ukazao, ne mogu se dovesti u svezu s postupanjem suda i zakazivanjem pripremnog ročišta, jer to ovisi o redoslijedu i Planu rješavanja predmeta. Također je ukazano da dulji rok za izradu odluke nije od utjecaja na njezinu pravilnost.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povreda ovog prava, kako apelant ukazuje, ogleda se u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi prava na neovisan i nepristran sud, te kršenju prava na obrazloženu odluku. U svezi s tim, apelant navodi da se usprotivio upisu maloljetnog djeteta u „VI. osnovnu školu“ jer je u suprotnosti sa člankom 22a. Zakona o odgoju. Smatra da je sud „tendenciozno cijenio suglasnost Ministarstva za upis maloljetnog djeteta u 'VI. osnovu školu'“. Ističe da su zanemarene odredbe članka 142. stavak 4. Obiteljskog zakona. Dalje navodi da nije poštovana presuda o razvodu braka kojom su utvrđena prava i obveze prema maloljetnom djetetu. Zatim ukazuje da se iz obrazloženja rješenja može zaključiti da se sud otvoreno stavio na stranu protivnice predlagatelja, zanemarujući interes maloljetnog djeteta. U svezi s tim navodi kronologiju prvostupanjskog postupka, te ističe da je neažurnošću i pristranošću suda predmet riješen u korist i u interesu protivnice predlagatelja. Također navodi da je na strani protivnice predlagatelja bilo i Ministarstvo koje je „ignoriralo njegov zahtjev za opoziv suglasnosti“. Smatra da sud nije naveo niti jedan argumentiran razlog da je odabir „VI. osnovne škole“ u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Apelant navodi da se produljeni boravak u školi ne može smatrati izuzetnim razlogom, te ističe da je dokazao da se nije postupalo u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Apelant ponavlja da su sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog prava bez jasnog i potpunog obrazloženja za odluku postupali pristrano u korist protivnice predlagatelja.
II.Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje
9. Kantonalni sud navodi da ostaje pri razlozima iz obrazloženja osporene odluke, te smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neutemeljene.
10. Općinski sud navodi da je prvenstveno vodio računa o interesima maloljetnog djeteta te da apelant na prvo mjesto stavlja svoje interese, a tek onda interese maloljetnog djeteta. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
11. Protivnica predlagatelja navodi da apelant ne misli na prava i potrebe maloljetnog djeteta, već traži „svoja prava“, koja se u pravilu kose s racionalnim potrebama i zakonskim okvirima. Dalje ukazuje da apelant zanemaruje obveze prema maloljetnom djetetu i koristi svaku priliku da spriječi bilo kakav dogovor oko kontakata s maloljetnim djetetom, te konstantno opstruira sve aktivnosti kojima se maloljetno dijete bavi, što detaljnije obrazlaže u odgovoru na apelaciju. Zatim navodi da je samohrana majka i da jedina brine o zdravlju, školovanju, aktivnostima maloljetnog djeteta i sama plaća sve troškove. Ukazuje da se s apelantom „godinama nije mogla dogovoriti ni oko banalnijih stvari“, pa je odluka o promjeni škole, bez konzultacije s njim, bila jedino moguća. Ističe da „III. osnovna škola“ nema produljeni boravak. Zatim ukazuje da je „VI. osnovna škola“ udaljena 600 metara od mjesta njihovog stanovanja, ima produljeni boravak, na putu je prema njezinom radnom mjestu i dobar je primjer školskog objekta. Također navodi da se maloljetno dijete često svađa s apelantom, jer se plaši da će ga natjerati da promijeni sredinu na koju se naviklo. Ističe da je maloljetno dijete odlična učenica, omiljena među vršnjacima i povezana je s velikim brojem djece iz škole. Sukladno navedenom, predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
12. Apelant u izjašnjenju, u biti, osporava navode iz odgovora na apelaciju. Ukazuje da je protivnica predlagatelja iznijela niz netačnih navoda i razotkrila svoje „osvetničke namjere“. Zatim navodi detalje njegova odnosa s protivnicom predlagatelja i maloljetnim djetetom. Pri tome iznosi nove tvrdnje, te između ostalog, ukazuje da maloljetno dijete ne koristi produljeni boravak u „VI. osnovnoj školi“, te da je stav Centra za socijalni rad Grada Mostara i Centra za socijalnu skrb Korčula da odluka o upisu u „VI. osnovnu školu“ nije ispravna niti je u interesu maloljetnog djeteta. Dalje navodi da maloljetno dijete trenutno pohađa školu koja slavi Hidžretsku novu godinu, ali ne Božić i Uskrs, te da ima probleme kao hrvatska državljanka. Također navodi da je „III. osnovna škola“ znatno bliža i da je tu manje opasna cesta, pa iako je u tom pogledu predložio vještačenja, sud ih nikada nije naložio niti proveo.
V.Relevantni propisi
13. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravak, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 141. stavak 3.
(3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljske skrbi, odluku donosi sud u izvanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa skrbništva na čijem području dijete ima prebivalište.
Članak 142. stavak 4.
(4) Roditelj s kojim dijete ne živi, i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavku 3. ovog članka, ima pravo biti informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže s nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu, koji će u izvanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
14. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ br. 5/00, 4/04, 5/04, 1/14, 7/16, 4/18 – ZO i 7/22) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ br. 5/00, 4/04, 5/04, 1/14 i 7/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je preuzet iz dostupnih službenih novina, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 22a. stav (6) Na zahtjev roditelja ili staratelja djeteta Ministarstvo može, u iznimnim slučajevima, dijete izuzeti od obaveze pohađanja određene škole iz stava 2. ovog člana, ako je to potrebno da bi se zaštitila prava djeteta i ako se utvrdi da je to u najboljem interesu djeteta.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant pobija rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
19. U odnosu na navode o kršenju načela neovisnosti i nepristranosti suda, Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor dovodi u svezu s tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te neažurnom postupanju suda. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se kršenje prava na neovisan i nepristran sud ne može vezati za takve prigovore tj. da se ne može temeljiti na načinu na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenično stanje i primjenjivali propise, uključujući i propise kojim je regulirano pitanje ocjene dokaza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-285/21 od 30. studenog 2023. godine, točka 21, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti u svrhu članka 6. stavak 1. Europske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu (vidi, između ostalih, Europski sud, Šekerija protiv Hrvatske, predstavka broj 3021/14, presuda od 5. studenog 2020. godine, točka 134. do 137. uz ukazivanje na drugu relevantnu praksu). Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima.
20. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u tom pravcu nije ponudio nikakve dokaze. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant nije iznio bilo šta što bi predstavljalo dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da se sud svrstao na stranu protivnice predlagatelja i na taj način povrijedio apelantovo pravo na suđenje pred nepristranim sudom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant u tijeku izvanparničnog postupka tražio izuzeće suca ako je sumnjao u njegovu nepristranost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ove navode smatra neutemeljenim.
21. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava te kršenju prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi npr. Europski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
23. Dovodeći navedeno u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da nije sporno da protivnica predlagatelja nije tražila apelantovu suglasnost u svezi sa zahtjevom za izuzeće od obveze pohađanja škole s upisnog područja za maloljetno dijete. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant iskoristio mogućnost propisanu odredbama članka 142. stavak 4. Obiteljskog zakona i obratio se izvanparničnom sudu osporivši postupak protivnice predlagatelja. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak i dao ocjenu dokaza na temelju kojih je utvrdio relevantne činjenice, te primijenio relevantne propise i za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge. Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud podržao zaključke prvostupanjskog suda, pri čemu se posebno osvrnuo na okolnosti koje se tiču brige i obveza koje protivnica predlagatelja ima prema maloljetnom djetetu, kao i na činjenicu da u „VI. osnovnoj školi“ postoji produljeni boravak za učenike. Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima a ni u postupku pred Ustavnim sudom nije iznio bilo kakav razlog zbog kojeg bi se moglo zaključiti da pohađanje te škole ima negativne posljedice po maloljetno dijete. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da su apelantovi prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom ishodom izvanparničnog postupka okončanog osporenim rješenjem.
24. Također, Ustavni sud zapaža da apelantu nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost prigovora da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu odluku. U odnosu na navode koje je apelant prvi put istaknuo u izjašnjenju na odgovore redovnih sudova i protivnice predlagatelja (vidi točku 13. ove odluke), Ustavni sud ukazuje da oni nisu bili predmet ocjene i razmatranja u izvanparničnom postupku, pa ih apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. siječnja 2023. godine, točka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaknuti u redovnom postupku, s obzirom na to da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima i omogućiti im da te navode razmotre.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženjima svojih odluka naveli jasne i relevantne razloge kako glede ocjene dokaza tako i glede primjene relevantnih zakonskih odredaba, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja glede ocjene dokaza i primjene prava, te kada ništa ne ukazuje na povredu načela nepristranosti suda i kršenja prava na obrazloženu odluku.
28. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić