Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-675/22 (S. K.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-675/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-675/22, rješavajući apelaciju Suvada Kamenčanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvada Kamenčanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 047077 20 Rev od 7. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvad Kamenčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Haris Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 21. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 047077 20 Rev od 7. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 14. novembra 2019. godine, u dijelu koji se osporava apelacijom, usvojen je tužbeni zahtjev M. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da je on, na osnovu građenja stekao pravo suposjeda i suvlasništva sa 102/243 dijela na nekretnini bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac upiše u zemljišnoknjižnoj evidenciji. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je U. K. (u daljnjem tekstu: otac parničnih stranaka) bio upisan kao posjednik i vlasnik sporne nekretnine, te da je na toj nekretnini izgradio kuću. Dalje, naveo je da je uz očevo odobrenje tužilac na spornoj nekretnini izgradio svoju kuću koja nije upisana u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Takođe, naveo je da su nakon očeve smrti apelant i tužilac, na osnovu rješenja o nasljeđivanju, upisani kao suvlasnici sporne nekretnine sa po 243/38000 dijela, dok je u katastru nepokretnosti kao posjednik upisan apelant sa dijelom 1/1. Konačno, Općinski sud je naveo da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrdio površinu zemljišta koje služi za redovnu upotrebu tužiočeve kuće. Imajući u vidu da je tužilac kuću na spornoj nekretnini izgradio uz očevu saglasnost, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev u smislu na odredbe čl. 59. stav (4) Zakona o stvarnim pravima. Naime, navedenom odredbom je propisano da, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje a nije se tome usprotivio, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu.
3. Takođe, Općinski sud je naveo da se, nasuprot apelantovim navodima, na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu i odredbe člana 346. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, sud je istakao da sporna nekretnina nije bila upisana kao društveno odnosno državno vlasništvo, nego da su kao suvlasnici sporne nekretnine upisane parnične stranke. Imajući to u vidu, istakao je da je tužilac faktički vlasnik kuće kao i zemljišta koje se nalazi ispod nje, te zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Konačno, Općinski su je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je taj sud nenadležan za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, sud je istakao da tužilac zahtijeva da se utvrdi njegovo pravo suvlasništva i suposjeda na spornoj nekretnini iz čega proizlazi da je taj sud nadležan za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari shodno odredbi člana
27. Zakona o parničnom postupku.
4. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 21. januara 2020. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao da tužilac nije ispunio zakonske uslove za sticanje prava suvlasništva i suposjeda na idealnom dijelu sporne nekretnine određenom na osnovu utvrđene površine za redovnu upotrebu njegove kuće. Naime, Kantonalni sud je ukazao da tužilac nije knjižni nego vanknjižni vlasnik zgrade, te da zbog toga nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je ukazao da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onom dijelu koji služi za njenu redovnu upotrebu u smislu odredbe člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH i čl. 346. i 347. Zakona o stvarnim pravima FBiH.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. oktobra 2021. godine tužiočeva revizija je uvažena, drugostepena presuda je preinačena, tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naveo da je otac parničnih stranka dozvolio tužiocu da na spornoj nekretnini izgradi kuću. S obzirom na to da se otac parničnih stranaka nije protivio gradnji tužiočeve kuće na spornoj nekretnini, Vrhovni sud je ukazao da tužiocu kao savjesnom graditelju pripada kuća sa zemljištem koje je, prema nalazu i mišljenju vještaka, potrebno za njenu redovnu upotrebu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci shodno odredbi člana 59. stav (4) Zakona o stvarnim pravima.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da Općinski sud nije stvarno nadležan za postupanje u konkretnom postupku. Takođe, ističe da je apelant u ranijem zemljišnoknjižnom ulošku upisan kao jedan od suvlasnika sporne nekretnine, dok po novom premjeru na toj nekretnini nema upisanih vlasnika. Imajući to u vidu, smatra da apelant nije pasivno legitimisan u konkretnom postupku. Osim toga, smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da navedeni sudovi dali dovoljne i jasne razloge za zaključak o nadležnosti prvostepenog suda za odlučivanje u konkretnom sporu, te zašto je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev (vidi tač. 2. i 4. ove odluke). U odnosu na apelantove navode da on nije pasivno legitimisan, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant upisan kao posjednik i suvlasnik sporne nekretnine (vidi tačku 2. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant navedena činjenična utvrđenja, kako to proizlazi iz apelacionog spisa, nije osporavao pred prvostepenim sudom niti u daljnjem toku postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaći u redovnom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 34. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman