Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/22 (M.S. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1992/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1992/22, rješavajući apelaciju M. S. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M. S., A. S., B. T. S., A. K., Z. M., Z. K. i N. J. protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 046249 21 Rev od 7. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S., A. S., B. T. S., A. K., Z. M., Z. K. i N. J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 046249 21 Rev od 7. aprila 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 046249 19 P 3 od 26. marta 2021. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 046249 21 Gž 2 od 21. jula 2021. godine, osim u dijelu koji se odnosio na početak toka zatezne kamate, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezana Općina Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužena) da im po osnovu faktičke eksproprijacije za porušene objekte u Vlasenici (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) isplati naknadu materijalne štete u preciziranom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U postupku je utvrđeno da su prednici apelanata naslijedili sporne nekretnine. Tužena je rješenjem od 26. juna 1998. godine izuzela nacionalizirano neizgrađeno građevinsko zemljište u svrhu uređenja građevinskih parcela za izgradnju gradskog trga, među kojem su bile i sporne nekretnine. U rješenju je bilo navedeno da će se ranijim korisnicima izuzetog zemljišta odrediti naknada za izuzimanje, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji i Odlukom tužene o visini naknade za izuzeto zemljište. Prednici apelanata su 8. novembra 2004. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tužene kojom su tražili da sud obaveže tuženu da im naknadi štetu na ime porušenih objekata koji su bili izgrađeni na spornim nekretninama i na ime vrijednosti uništenih pokretnih stvari koje su bile u objektima. Presudom Osnovnog suda od 13. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda iz 2008. i 2010. godine, odbijen je navedeni tužbeni zahtjev prednika apelanata. Utvrđeno je da su objekti porušeni u periodu od aprila do novembra 1992. godine, a tužba je podnesena 8. novembra 2004. godine. Na osnovu toga, utvrđeno je da je tužba neblagovremena jer je protekao objektivni zastarni rok propisan članom 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji se računao od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka rata i ratnog stanja. Nakon toga prednik apelanata je u konkretnom postupku podnio novu tužbu Osnovnom sudu protiv tužene kojom je tražio da se tužena obaveže da mu na ime protivpravnog oduzimanja zemljišta i protivpravnog rušenja dva poslovna objekta isplati naknadu štete. U međuvremenu, prednik apelanata je umro te su apelanti rješenjem od 6. novembra 2019. godine proglašeni njegovim nasljednicima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji a ne o naknadi štete. Stoga je odbio prigovor tužene da se radi o već presuđenoj stvari u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda iz 2010. godine. Također je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja pa je usvojio tužbeni zahtjev.

4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 92 0 P 046249 21 Rev od 7. aprila 2022. godine usvojio reviziju tužene, ukinuo obje nižestepene presude i odbacio tužbu apelanata. Presudom su obavezani apelanti da tuženoj naknade troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da se, suprotno zaključku nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju ne radi o faktičkoj eksproprijaciji jer postoji pravosnažno i konačno rješenje tužene o izuzimanju spornih nekretnina. Navedeno je da su apelanti imali i imaju pravo da u postupku pred nadležnim upravnim organom ostvaruju pravo na naknadu ako im nije isplaćena, odnosno ako se taj postupak ne završi sporazumom, imaju pravo da naknadu za izuzete sporne nekretnine traže u sudskom postupku. Navedeno je da je u postupku utvrđeno da je prednik apelanata 2004. godine pokrenuo parnicu radi naknade štete za porušene poslovne objekte i da je taj zahtjev odbijen i postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. januara 2010. godine. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je u konkretnom postupku prednik apelanata tražio naknadu štete za protivpravno rušenje dva poslovna objekta, te da nije sporno da se radi o istim objektima koji su bili predmet parnice okončane 2010. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u ovom slučaju zahtjev za isplatu naknade za porušene objekte ne zasniva na pitanju faktičke eksproprijacije, već da se radi o zahtjevu za naknadu materijalne štete. Vrhovni sud je istakao da su se iz tog razloga nižestepeni sudovi ponovo upustili u odlučivanje o naknadi štete, o kojoj je već pravosnažno odlučeno u postupku koji je okončan 2010. godine. Navedeno je da iz tog proizlazi da se radi o presuđenoj stvari između istih stranaka, o istom zahtjevu koji je zasnovan na istom činjeničnom osnovu i pravnom osnovu, o čemu se shodno zakonu nije moglo odlučivati.

5. Osim toga, navedeno je da se radi o pitanju naknade materijalne štete i da takav zahtjev podliježe zastari. U vezi s tim je navedeno da je članom 376. stav 1. ZOO-a propisan subjektivni zastarni rok od tri godine koji se računa od dana saznanja za štetu i štetnika, a stavom 2. tog člana objektivni zastarni rok od pet godina koji se računa od dana kada je šteta nastala. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 17. juna 2016. godine, a apelanti u postupku nisu osporavali saznanje da je šteta nastala u periodu od aprila do novembra 1992. godine, dok su zastarni rokovi počeli teći od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka rata i ratnog stanja. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je protekao objektivni zastarni rok jer je od dana kada se zastarni rok počeo računati pa do dana podnošenja tužbe 2016. godine proteklo više od deset godina. Navedeno je i da je tužena tražila naknadu troškova prvostepenog postupka (ali ne i žalbenog i revizionog) te da su joj iz tog razloga, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 2. tarifni broj 2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i članom 37. stav 3. Zakona o pravobranilaštvu RS, traženi troškovi i dosuđeni.

6. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelanti ističu da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo. Navode da je nesporno da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari jer predmeti tužbenih zahtjeva nisu isti, niti se radi o istim strankama u postupku. Navedeno je i da je pravo proizvoljno primijenjeno jer je Vrhovni sud odlučio preko revizionog zahtjeva i dosudio troškove postupka revidentima iako oni u reviziji to nisu tražili.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao zašto se konkretni tužbeni zahtjev ne smatra zahtjevom za naknadu za ekspropriranu imovinu i da se nesporno radi o već presuđenoj stvari, kao i zašto je sporno potraživanje zastarjelo (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Ustavni sud smatra da se takva utvrđenja ne mogu smatrati proizvoljnim. Osim toga, iz presude Vrhovnog suda je vidljivo da je tužena, suprotno navodima apelanata, tražila naknadu troškova u postupku i da joj ih je Vrhovni sud dosudio shodno relevantnim propisima na koje se i pozvao. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti te navode zasnivaju na istim tvrdnjama na kojima su zasnivali i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/22 (M.S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio