Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4485/22 (Ž. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o kupoprodaji
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4485/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4485/22, rješavajući apelaciju Žarka Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Mitrović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 038021 22 Gž 2 od 29. septembra 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crne Gore, podnio je 29. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 038021 22 Gž 2 od 29. septembra 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 038021 21 P 2 od 20. juna 2022. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kupio i svojim novčanim sredstvima platio stan u Istočnoj Ilidži pobliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je tužena (M. P.) dužna priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik i posjednik spornog stana.
3. U obrazloženju, sud je naveo da među strankama nije sporno da su „Kaliman-Kompani“ d.o.o. Srebrenica, kao prodavac i tužena, kao kupac, zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana od 6. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), koji je notarski ovjeren. Navedenim ugovorom ugovorena je clausula intabulandi na osnovu koje kupac može da prenese pravo svojine na spornom stanu, pa je tužena na osnovu ugovora uknjižena kao vlasnik spornog stana. Sud je ukazao da apelant tvrdi da je on stvarni kupac spornog stana, da je tužena za njegov račun potpisala ugovor, te da je on platio kupoprodajnu cijenu tog stana. U vezi s tim, sud je naveo da bi, radi promjene vlasnika koji je upisan u javne knjige, u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi ništavost ugovora na osnovu kojeg je tužena upisana u javne knjige kao vlasnik spornog stana. Sud se pozvao na odredbe člana 455. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti mora biti zaključen u pismenoj formi pod prijetnjom ništavosti. Takođe, sud se pozvao na odredbe člana 68. Zakona o notarima kojima je, u suštini, propisano da je za pravnu valjanost pravnih poslova čiji je predmet sticanje prava vlasništva na nekretninama potrebna notarska obrada isprava. Sud je ukazao da je ugovor zaključen shodno navedenim propisima.
4. Dalje, sud je naveo da apelant nije dokazao da je platio kupoprodajnu cijenu. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant novac (u ukupnom iznosu od 9.845,40 KM) uplaćivao na račun B. J. koji je bio zakonski zastupnik prodavca, a ne na račun prodavca. Pri tome, sud je istakao da, iako su apelant i navedeni svjedok (B. J) u postupku tvrdili da se samo tako moglo uplaćivati, pa da je B. J. uplaćena sredstva polagao na račun prodavca, u postupku nije proveden niti jedan materijalni dokaz na tu okolnost. Nasuprot tome, sud je naveo da je tužena, iako nije imala obavezu da to dokazuje jer je teret dokazivanja u konkretnom slučaju bio na apelantu, dokazala da je na račun prodavca uplatila 31.640,26 KM i 1.500,00 EUR. Osim toga, sud je naveo da iz zapisnika o izmirenju međusobnih obaveza od 6. avgusta 2012. godine proizlazi da je prodavac tuženoj dao saglasnost da uđe u posjed stana.
5. Takođe, sud je naveo da iz iskaza svjedoka O. V. slijedi da je on bio kupac apelantove nekretnine u Baru, te da mu je apelant rekao da želi kupiti stan u Sarajevu. Međutim, ukazao je da je taj svjedok mogao imati samo posredna saznanja o daljnjem toku novca koji je apelantu dao za tu nekretninu. Dalje, sud je naveo da nije mogao utvrdili da li je izjava tužene iz septembra 2012. godine vjerodostojna. Tom izjavom tužena je, navodno, potvrdila dogovor sa apelantom o fiktivnom upisu spornog stana na njeno ime i da je apelant isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu. Naime, sud je pojasnio da su provedena dva vještačenja potpisa tužene na toj izjavi i da je prema jednom vještačenju potpis na izjavi potpis tužene, a prema drugom nije. Međutim, sud je naveo da, sve i da ta izjava jeste vjerodostojna, ona sama ne bi bila dovoljna za utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji spornog stana ništav, niti bi taj dokaz bio dovoljan da sud na nesumnjiv način utvrdi da je apelant vlasnik spornog stana. Naime, sud je pojasnio da je apelant tvrdio da je tužena zaključila ugovor kako bi mu pomogla prilikom kupovine stana jer je on imao neriješena lična i statusna pitanja, te nije državljanin Bosne i Hercegovine, a tužena jeste. Međutim, tužena je pravo vlasništva na spornom stanu stekla na osnovu notarski ovjerenog ugovora koji tokom postupka nije osporen, a pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost shodno članu 53. ZOO. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da nije mogao da utvrdi da je apelant stvarni kupac nekretnine ili da je ugovor o kupoprodaji nekretnine ništav, niti je mogao utvrditi bilo kakav osnov po kojem bi apelant bio vlasnik spornog stana.
6. Osporenom presudom Okružnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev jer on nije dokazao da je stekao pravo svojine na spornom stanu u smislu relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima. Naime, sud je naveo da je apelant tokom postupka tvrdio da je on stvarni vlasnik spornog stana, ali da tokom postupka nije osporavao notarski obrađen ugovor na osnovu kojeg je tužena stekla pravo svojine na spornom stanu i na osnovu kojeg je upisana u javne knjige. U vezi s tim, sud je istakao da iz navedenog ugovora proizlazi da je zaključen između prodavca i tužene kao kupca, da je tužena na osnovu tog pravnog posla stekla pravo svojine na spornom stanu, te da je u članu 5. ugovora navedeno da je kupoprodajna cijena stana isplaćena prodavcu prije sačinjavanja ugovora. Sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio i druge sporne činjenice, a naročito da apelant nije dokazao da je uplatio kupoprodajnu cijenu spornog stana. Prema tome, sud je naveo da odluka prvostepenog suda nije dovedena u pitanje apelantovim žalbenim navodima, jer on nije dokazao da je kupio sporni stan.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je sa tuženom dogovorio da ona fiktivno kupi sporni stan jer je on u to vrijeme imao neriješena lična i statusna pitanja zbog kojih nije mogao kupiti nekretninu. Takođe ističe da je on, a ne tužena, isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu spornog stana. U vezi s tim, apelant navodi da je B. J., koji je bio zakonski zastupnik prodavca, izjavio da mu je apelant uplaćivao određene novčane iznose na ime isplate kupoprodajne cijene za sporni stan. Dalje, apelant navodi da je tužena u septembru 2012. godine potpisala izjavu kojom je potvrdila da je apelant jedini vlasnik spornog stana i da je on isplatio kupoprodajnu cijenu za taj stan, pa da je ona samo fiktivno upisana kao vlasnik. U vezi s tim, apelant navodi da sudovi nisu obrazložili zbog čega nisu prihvatili navedenu izjavu kao vjerodostojnu jer je ta izjava morala biti osnov za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva. Dalje, apelant navodi da su sudovi zanemarili činjenicu da je on, radi kupovine spornog stana, prodao nekretninu u Crnoj Gori i da je O. V. u iskazu potvrdio da je to tako. Naime, apelant navodi da je novcem koji je dobio za nekretninu u Crnoj Gori isplatio kupoprodajnu cijenu za sporni stan.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer on u postupku nije dokazao da je kupio sporni stan ili da je ugovor ništav. Naročito, Ustavni sud zapaža da ti sudovi odgovorili na sve prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman