Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/22 (I.M.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Radni spor
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2201/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2201/22, rješavajući apelaciju I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 Rs 044436 20 Rev od 9. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 11. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 Rs 044436 20 Rev od 9. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 044436 19 Rsž od 5. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Rs 044436 18 Rs od 3. septembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 Rs 044436 18 Rs od 3. septembra 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi BBM d.o.o. za građevinarstvo, rudarstvo, unutrašnju i spoljnu trgovinu Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u preciziranim iznosima zbog povrede koju je pretrpio na radu kod tuženog (stav I izreke). Sud je konstatirao da je apelant povukao tužbu u dijelu kojim je tražio naknadu na ime troškova liječenja (stav II izreke). Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka (stav III izreke).

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da se apelant kao radnik tuženog 8. maja 2013. godine povrijedio na radu. Nesreća se desila u rudniku u Njemačkoj, kamo je tuženi apelanta uputio na privremeni rad. Također, apelant je nakon povređivanja nastavio raditi kao uposlenik tuženog na privremenom radu u Njemačkoj od 2013. do 2017. godine. Utvrđeno je da je JU Zavod za zaštitu uposlenika Sarajevo za taj period izdavao apelantu ljekarska uvjerenja o radnoj sposobnosti. Apelant je zadobio povredu na radu prilikom servisiranja pokretne transportne trake tako što je došlo do uklještenja i prignječenja, tj. do prijeloma apelantove desne šake. Nakon što je povreda sanirana u Njemačkoj, apelant je nastavio liječenje u BiH, koje je trajalo do 1. jula 2014. godine, kada je njegovo zdravstveno stanje stabilizirano do te mjere da je bio radno sposoban. Okolnosti trajanja i završetka liječenja sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je u potpunosti prihvatio kao jasan, detaljan, stručan i objektivan. Pored toga, utvrđeno je da ta povrede nije dovela do umanjenja apelantove radne sposobnosti za poslove KV bravara i KV rudara koje je obavljao kod tuženog. Osim toga, ukazano je da iz ljekarskih uvjerenja o radnoj sposobnosti za period 2013–2017. godina proizlazi da je ljekarska komisija medicine rada više puta ocijenila da je apelant radno sposoban.

4. Sud je ukazao na odredbu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da potraživanje prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U vezi s tim, sud je naveo da je tužba podnesena 3. maja 2018. godine, a da je apelantovo liječenje trajalo do 1. jula 2014. godine, te je stoga zaključio da je protekao rok zastare apelantovog potraživanja, odnosno da je apelant propustio da u zakonskom roku podnese tužbu. Pored toga, sud je istakao da je tuženi tokom postupka dokazao da je šteta nastala isključivo apelantovim nepravilnim radnjama. Naime, apelant nije poštovao uputstvo, odnosno nije postupio u skladu s mjerama zaštite na radu prilikom čišćenja pokretne transportne trake, uslijed čega je zadobio povredu. Također, sud je utvrdio da nije postojao doprinos tuženog nastanku štete. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uspjehom stranaka i Advokatskom tarifom.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 Rs 044436 19 Rsž od 5. maja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Naročito je ukazao da je tuženi dokazao da je šteta nastala isključivo apelantovim radnjama, odnosno da ne postoji odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio. Pored toga, ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da je nastupila zastara apelantovih potraživanja jer je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio dokad je trajalo apelantovo liječenje od povrede. Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe ZOO-a kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pored toga, odluka prvostepenog suda o troškovima postupka zasnovana je na pravilnoj primjeni odredbi čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP-a.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 36 0 Rs 044436 20 Rev od 9. februara 2022. godine odbio apelantovu reviziju, kao i zahtjeve stranaka za naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud, suprotno revizionim navodima, svestrano razmotrio i ocijenio izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu je za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje. Također, suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud je odgovorio na sve relevantne žalbene navode. Posebno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti prigovora zastarjelosti apelantovih potraživanja, odnosno primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je 1. jula 2014. godine završeno apelantovo liječenje, odnosno da je došlo do stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja. Dakle, tada su apelantu bile poznate sve posljedice, znao je za štetu i štetnika, odnosno tada mu je počeo teći rok za utuženje predmetne štete. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 7. maja 2018. godine, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova da je nastupila zastara apelantovog zahtjeva. Odluku o troškovima revizionog postupka sud je donio primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a.

7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi, te da je izostalo adekvatno obrazloženje u osporenim odlukama. Smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova u pogledu njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a kada su odbili njegov tužbeni zahtjev.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi s apelantovim navodima koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, tj. odredbi ZOO-a prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

14. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/22 (I.M.) | Sudska praksa | Aktio