Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-302/22 (R. S.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-302/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-302/22, rješavajući apelaciju Ranka Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Savić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 004365 20 Uvp od 3. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, podnio je 26. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 004365 20 Uvp od 3. novembra 2021. godine, presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 14 0 U 004365 19 U od 13. januara 2020. godine i 14 0 U 004027 19 U od 3. jula 2019. godine, kao i Rješenja Odjeljenja za opštu upravu Opštine Pale (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 06/2-534-5/18 od 4. januara 2019. godine.

2. Postupajući po apelantovom zahtjevu, prvostepeni organ je Rješenjem broj 06/2-534-5/18 od 4. januara 2019. godine, apelantu priznao status žrtve ratne torture, dok je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na mjesečno novčano primanje.

3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, Odjeljenje za upravno-nadzorne poslove Pale (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 11. februara 2019. godine, odbijena je apelantova žalba. Presudom Okružnog suda od 3. jula 2019. godine, usvojena je apelantova tužba, drugostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, Rješenjem drugostepenog organa broj 16- 03/3-534-7/19 od 16. septembra 2019. godine, opet je odbijena apelantova žalba. U obrazloženju, drugostepeni organ je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio nezakonito lišen slobode kao civilno lice i zatvoren u logorima na području opštine Ilidža-Grad Sarajevo u periodu od 31. maja do 18. juna 1992. godine. Drugostepeni organ je istakao da je stoga zaključeno da apelant ispunjava uslove za priznavanje statusa žrtve ratne torture u smislu čl. 3. i 4. Zakona o zaštiti žrtava ratne torture. S druge strane, kako je obrazloženo, kako je apelant u tom periodu bio punoljetan (1949. godište) i nije pretrpio seksualno nasilje, to ne spada ni u jednu kategoriju lica iz člana 9. navedenog zakona, pa ne ispunjava uslove za priznavanje prava na novčano mjesečno primanje.

5. Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 004365 19 U od 13. januara 2020. godine, odbijena je apelantova tužba.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 004365 20 Uvp od 3. novembra 2021. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je u smislu člana 8. Zakona o zaštiti žrtava ratne torture, propisano da lice sa utvrđenim statusom žrtve torture može ostvariti pravo na rehabilitaciju, prava iz socijalne zaštite, pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih taksa i pravo na oslobađanje od plaćanja administrativnih taksa. Dalje je istakao, da je u smislu člana 9. navedenog zakona samo za određenu grupu lica predviđeno mjesečno novčano primanje žrtava torture. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilno odlučeno osporenim aktom, da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje mjesečnog novčanog primanja, jer ne ispunjava uslove iz člana 9. navedenog zakona. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, pa da su bez osnova apelantovi prigovori da je donošenjem osporenog akta diskriminisan u smislu Zakona o zabrani diskriminacije i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da nisu adekvatno obrazložene sudske odluke. Apelant je istakao, između ostalog, da su tokom upravnih i sudskih postupaka ignorisani njegovi zahtjevi „da se redefiniše obrazloženje o priznatom svojstvu civilne žrtve ratne torture (član. 3 Zakona o zaštiti žrtava ratne torture) iz razloga nekonzistentnosti eksplicitnih navoda preživjele torture“. Apelant je istakao da se nije dala „tuženoj strani mogućnost tereta dokazivanja, prema članu 15. Zakona o zabrani diskriminacije, da dokaže da se ne provodi i primjenjuje diskriminacija ili tužena strana nema odbrambenih relevantnih činjenica, niti dokaza“. Apelant je istakao i da je odredbama Zakona o zaštiti žrtava ratne torture „narušen vitalni nacionalni interes muške punoljetne strukture (za vrijeme logorovanja) odnosno, po brojnosti – učešću „noseća“ struktura žrtava ratne torture, posebno civila“. Pored navedenog, apelant je naglasio da „po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture ni jedna muška punoljetna zatočena osoba, ne može da ostvari pravo na novčano primanje, a dobije status žrtve ratne torture“.

Relevantni propisi

8. Zakon o zaštiti žrtava ratne torture („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 90/18), u relevantnom djelu glasi:

Član 3. stav 1. (1) Žrtva ratne torture u smislu ovog zakona je lice koje je kao civil u vrijeme i u vezi sa oružanim sukobima na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ), u periodu od 17. avgusta 1990. godine do 19. juna 1996. godine, bilo izloženo nekom od oblika torture (u daljem tekstu: žrtva torture).

Član 4.

Prema obliku torture, žrtva torture u smislu ovog zakona je:

1) lice koje je nezakonito bilo lišeno slobode, zatvoreno ili mu je bila ograničena sloboda kretanja u bilo kojem zatvorenom ili otvorenom prostoru koji je služio za tu svrhu - logor, zatvor, sabirni centar, kućni zatvor, te druga mjesta zatvaranja (u daljem tekstu: logoraš),

2) lice nad kojim je protiv njegove volje izvršeno silovanje ili bilo koji oblik seksualnog zlostavljanja (u daljem tekstu: žrtva seksualnog nasilja),

3) lice koje je bilo izloženo bilo kojem drugom obliku torture u skladu sa članom 3. ovog zakona.

Član 8. Lice sa utvrđenim statusom žrtve torture može ostvariti i:

1) pravo na rehabilitaciju koje se kroz zaštitu mentalnog i fizičkog zdravlja obezbjeđuje civilnim žrtvama rata u skladu sa propisom iz oblasti zdravstvene zaštite,

2) prava iz socijalne zaštite, u skladu sa propisom iz oblasti socijalne zaštite,

3) pravo na besplatnu pravnu pomoć koje se prema propisu iz oblasti pružanja besplatne pravne pomoći obezbjeđuje licima pod međunarodnom zaštitom, u skladu sa međunarodnim standardom,

4) pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih taksa, u skladu sa propisom iz oblasti sudskih taksa,

5) pravo na oslobađanje od plaćanja administrativnih taksa prilikom ostvarivanja prava na mjesečna primanja po ovom zakonu kao obliku socijalne zaštite, u skladu sa propisom iz oblasti administrativnih taksa.

Član 9. stav 1. (1) Mjesečno novčano primanje žrtava torture utvrđuje se u visini koja je propisom iz oblasti zaštite civilnih žrtava rata propisana za određenu grupu civilnih žrtava rata, i to:

1) za žrtvu torture iz člana 4. t. 1) i 3) ovog zakona koja je u vrijeme doživljene torture bila maloljetna i ima utvrđeno tjelesno oštećenje od 20% do 60% iznos primanja je u visini civilne invalidnine šeste grupe, a ako je tjelesno oštećenje veće od 60% - iznos primanja je u visini civilne invalidnine koja je propisana za utvrđenu grupu, odnosno procenat invaliditeta,

2) za žrtvu seksualnog nasilja pretrpljenog za vrijeme zarobljeništva iznos primanja je u visini propisane civilne invalidnine četvrte grupe,

3) za ostale žrtve seksualnog nasilja iznos primanja je u visini propisane civilne invalidnine šeste grupe.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene konačne odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je jasno i detaljno obrazloženo da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje mjesečnog novčanog primanja shodno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti žrtava torture, što je detaljno obrazloženo (vidi, tačka 6. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. Također, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku, tj. upravnom sporu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

17. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-302/22 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio