Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-166/22 (N.B.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-166/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-166/22 , rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 040874 21 Gž 2 od 3. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Šerif Nadarević advokat iz Cazina, podnio je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 040874 21 Gž 2 od 3. decembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 040874 20 P 3 od 26. maja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 040874 20 P 3 od 26. maja 2021. godine utvrđeno je da je apelant na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama precizno opisanim u izreci presude, po kulturi šuma i livada (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te je naloženo da se u javnim evidencijama upiše kao njihov vlasnik i posjednik. Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da su ništavi ugovori o kupoprodaji od 23. septembra 2016. godine kojim je apelantov brat M.B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) te nekretnine prodao A.B. i R.B. (u daljnjem tekstu: drugo i trećetuženi). U obrazloženju sud je utvrdio da su sporne nekretnine bile vlasništvo oca apelanta i prvotuženog, te da je apelant prilikom aviosnimanja i uspostavljanja novog premjera 1979. godine potpisao popisni list u ime svog oca, te se na osnovu toga upisao kao posjednik tih nekretnina. Dalje je utvrdio da su apelant i prvotuženi od oca dobili na poklon, između ostalog, i sporne nekretnine ugovorima od 1978. i 1981. godine. Sud je takođe utvrdio da je apelant poklonio sporne nekretnine svom sinu 1998. godine kada je otišao u Ameriku, koji je te nekretnine poklonio apelantu 2010. godine. Dalje je utvrdio da je prvotuženi na osnovu presude Općinskog suda od 18. maja 2016. godine stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, koje je uknjižio u zemljišne knjige, te ih nakon toga prodao drugo i trećetuženom ugovorima od 23. septembra 2016. godine. Konačno, sud je utvrdio da saslušani svjedoci nisu na pouzdan način potvrdili da je apelant bio u posjedu spornih nekretnina. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je apelant bio u posjedu spornih nekretnina od 1979. do 1998. godine, nakon čega je bio u njihovom posrednom posjedu jer je povremeno dolazio iz Amerike. Stoga je zaključio da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na tim nekretninama, na osnovu člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Konačno, sud je zaključio da ugovori od 23. septembra 2016. godine nisu ništavi, jer su drugo i trećetuženi kupili nekretnine od prvotuženog koji je u javnoj evidenciji bio upisan kao njihov vlasnik.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 040874 21 Gž 2 od 3. decembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena, dok je žalba tuženih uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju sud je naveo da apelant nije dokazao da je bio u neprekidnom posjedu spornih nekretnina, niti način na koji je vršio taj posjed. U vezi s tim je istakao da nije poklonio vjeru apelantovom iskazu jer iz njega ne proizlazi da je njegov posjed bio neprekidan. Osim toga, naveo je da je iskaz u suprotnosti sa ugovorom o poklonu iz 1978. godine iz kojeg proizlazi da je otac apelantu poklonio 34 a ne 60 duluma kako je apelant tvrdio. Sud je takođe ukazao da iz ugovora o poklonu od 1981. godine proizlazi da je otac poklonio prvotuženom dio spornih nekretnina u površini od 16 duluma, te da je prvotuženi u njihovom posjedu od 1977. godine. U vezi s tim je istakao da apelant nije dokazao da je on bio u posjedu tih nekretnina. Konačno, sud je istakao da ni iz ostalih dokaza nije mogao zaključiti koje nekretnine su bile u apelantovom posjedu i u kojem vremenskom periodu, niti okolnosti koje se tiču kontinuiteta posjeda. Iz tih razloga je zaključio da je neosnovana žalba u dijelu u kojem je apelant osporavao odluku prvostepenog suda o ništavosti ugovorā od 23. septembra 2016. godine.

4. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud arbitrarno cijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje, te ističe da se sporne nekretnine od 1979. godine nalaze u njegovom posjedu. Stoga smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima za sticanje vlasništva dosjelošću. Takođe navodi da su drugo i trećetuženi znali da je on vanknjižni vlasnik spornih nekretnina i da vodi postupak radi utvrđivanja tog prava, te ističe da im je tužba dostavljena na odgovor prije zaključenja ugovora kojim su stekli vlasništvo na tim nekretninama. Navodi da Kantonalni sud nije dao odgovor na te njegove navode.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Osim toga, sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama u smislu odredaba Zakona o stvarnim pravima, te da stoga ugovori od 23. septembra 2016. godine kojima je prvotuženi prodao te nekretnine drugo i trećetuženom nisu ništavi. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode da je Kantonalni sud proizvoljno cijenio izvedene dokaze. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio na koji način je činjenica da su tuženi znali za postojanje spora oko vlasništva na spornim nekretninama mogla uticati na drugačiju odluku suda. Stoga, kod nesporne činjenice da je prvotuženi bio uknjižen kao vlasnik spornih nekretnina u vrijeme zaključenja ugovorā od 23. septembra 2016. godine, Ustavni sud smatra da, iako nije odgovorio na ove apelantove navode, Kantonalni sud nije ugrozio njegovo pravo na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisani pravni lijek ˗ žalbu protiv prvostepene presude, a činjenica da on nije rezultovao njegovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

11. Konačno, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-166/22 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio