Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/22 (S. P.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-242/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-242/22, rješavajući apelaciju Sanje Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Popović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 028646 21 Gž 2 od 5. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Đorđe Bijelić advokat iz Prnjavora, podnijela je 18. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 028646 21 Gž 2 od 5. novembar 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 028646 20 P 2 od 2. juna 2021. godine obavezana je Opština Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati naknadu na ime faktičke eksproprijacije i zbog upotrebe njenog zemljišta (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženu da joj kao pretpostavljenom vlasniku preda spornu nekretninu u posjed i slobodno raspolaganje. U obrazloženju, sud je utvrdio da je apelantica u katastarskom operatu upisana kao isključivi posjednik sporne nekretnine, a u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao nosilac prava korištenja ½ te nekretnine. Dalje je utvrdio da su na površini od 84,05 mizgrađena parking mjesta, dok ostatak sporne nekretnine u površini od 29,52 m , koja je predviđena za kompletiranje građevinske parcele za izgradnju stambeno-poslovnog objekta, nije priveden krajnjoj namjeni. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je sporna nekretnina u pretežnom dijelu privedena krajnjoj namjeni bez donošenja rješenja o eksproprijaciji, te da se stoga radi o faktičkoj eksproprijaciji. Pri tome je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelantičinoj strani uslijed činjenice da nije upisana kao vlasnik sporne nekretnine. Naime, kako je sud obrazložio, neusklađenost posjedovnog i zemljišnoknjižnog stanja nije prepreka da ona traži naknadu za svoju imovinu. Stoga je sud apelantici kao pretpostavljenom vlasniku, dosudio naknadu tržišne vrijednosti cijele sporne nekretnine primjenom člana 60. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE), u visini utvrđenoj prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke. S obzirom na to da je postupanjem tužene apelantica onemogućena da koristi i izdaje u zakup sporne nekretnine, sud joj je, shodno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, dosudio naknadu u visini zakupnine koju je tužena ugovorila za zemljište koje je u neposrednoj blizini.
3. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 028646 21 Gž 2 od 5. novembar 2021. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantici dosuđen manji iznos naknade na ime faktičke eksproprijacije sporne nekretnine, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu da joj isplati naknadu zbog upotrebe te nekretnine. U obrazloženju sud je istakao da je faktički eksproprisana samo površina od 84,05 msporne nekretnine, jer je samo taj dio priveden krajnjoj namjeni. Osim toga, sud je ukazao da apelantica ima uknjiženo pravo korištenja samo na ½, a ne na cijeloj spornoj nekretnini, te da nije dokazala da je pretpostavljeni vlasnik cjelokupne nekretnine. Stoga joj je dosudio naknadu na ime faktičke eksproprijacije u skladu sa njenim suvlasničkim dijelom. Konačno, sud je naglasio da apelantica nije dokazala da je spornu nekretninu u obimu svog suvlasničkog dijela i u površini koja je privedena krajnjoj namjeni prethodno izdavala u zakup. Slijedom navedenog je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je apelantica zahtijevala naknadu zbog upotrebe sporne nekretnine u smislu člana 62. ZE, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima.
4. Apelantica smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, navodi da nije bilo mjesta primjeni odredaba ZE jer se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, koju je kreirala sudska praksa u cilju zaštite prava na imovinu. Apelantica navodi da je zaključak suda da nije dokazala da je pretpostavljeni vlasnik cjelokupne nekretnine besmislen i neobrazložen. Konačno, navodi da je odbijanje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu „potpuni nonsens“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantici, shodno odredbama ZE, pripada naknada za faktičku eksproprijaciju samo u površini sporne nekretnine koja je privedena krajnjoj namjeni i proporcionalno njenom suvlasničkom dijelu, te da nije dokazala osnovanost zahtjeva za naknadu zbog upotrebe sporne nekretnine. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Konačno, apelantica smatra da je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako to nije eksplicitno navela, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije podnosila žalbu protiv prvostepene presude jer je bila zadovoljna ishodom prvostepenog postupka. Međutim, apelantica je, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, imala mogućnost da dostavi odgovor na žalbu tužene, što, kako proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, nije učinila. Činjenica da je drugostepeni sud djelimično usvojio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu na apelantičinu štetu, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman