Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/22 (Konzorcij „Almy-gradnja“ d.o.o. Zenica i „Tehnika“ d.o.o. Kiseljak)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-59/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-59/22, rješavajući apelacije Konzorcija „Almy-gradnja“ d.o.o. Zenica i „Tehnika“ d.o.o. Kiseljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Konzorcij „Almy-gradnja“ d.o.o. Zenica i „Tehnika“ d.o.o. Kiseljak protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 040123 21 U od 2. novembra 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-59/22

1. Konzorcij „Almy-gradnja“ d.o.o. Zenica i „Tehnika“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog „dužine trajanja upravnog spora pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj S1 3 U 040123 21 U“, koji je u trenutku podnošenja apelacije bio u toku.

AP-5053/22

2. Apelant je, putem istog punomoćnika, 29. decembra 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 040123 21 U od 2. novembra 2022. godine.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto činjenično i pravno pitanje, tj. na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-59/22.

Uvodne napomene

4. JU Dom zdravlja Kiseljak (u daljnjem tekstu: ugovorni organ), je pokrenuo postupak javne nabavke radova Izgradnja nove zgrade Doma zdravlja u Kiseljaku. Nakon provedenog postupka javne nabavke radova, ugovorni organ je donio Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 28. februara 2020. godine, kojom je izabran ponuđač „BAR- FLOOR“ d.o.o, Kiseljak (u daljnjem tekstu: izabrani ponuđač). U obrazloženju odluke je navedeno da su ukupno pristigle dvije ponude, te da je komisija konstatovala da apelantova ponuda nije zadovoljila uslove tražene tenderskom dokumentacijom. Naime, kako je obrazloženo, apelant nije dostavio sve potrebne dokaze koji su traženi tenderskom dokumentacijom, pa je njegova ponuda odbačena kao neprihvatljiva. Postupak u kome je donesena osporena odluka

5. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) od 11. juna 2020. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Presudom Suda BiH od 9. decembra 2020. godine, usvojena je apelantova tužba, poništeno rješenje tuženog i predmet vraćen na ponovni postupak.

6. Rješenjem tuženog broj JN2-01-07-1-661-21/20 od 25. februara 2021. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Protiv navedenog rješenja apelant je 7. aprila 2021. godine podnio tužbu Sudu BiH.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 040123 21 U od 2. novembra 2022. godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je osporenim rješenjem, nakon donošenja presude Suda BiH od 9. decembra 2020. godine, tuženi ponovno ispitao sve apelantove žalbene navode i iste detaljno obrazložio. Sud BiH je ukazao, da je u pogledu apelantovih žalbenih navoda da izabrani ponuđač nije upisao jedinične cijene za sve stavke, tuženi u ponovnom postupku detaljno utvrdio da je za određene stavke jasno određeno da se kompletiraju, tako što se u iste ugrađuju sklopke, prekidači, osigurači i sitan instalacioni materijal. Dakle, radi se o specifičnim vrstama „stavki“ koje su proizvod više objedinjenih stavki. Stoga ispitujući specifične okolnosti podstavki koje se odnose na jedan komplet, kao cjelinu, primjenjujući norme podzakonskih akata, Sud BiH je istakao da je tuženi utvrdio da je za takve objedinjene stavke potrebno iskazati jedinične cijene i da je ta cijena jedina relevantna. S obzirom na to da je izabrani ponuđač dostavio cijenu više objedinjenih stavki, koje čine cjelinu, Sud BiH je istakao da nije odstupljeno od pravila člana 5. Uputstva za pripremu modela tenderske dokumentacije. Također je naglasio, da nenavođenje jediničnih cijena podstavki kompleta, ne predstavlja propust koji bi uticao na cijenu kompleta, krajnju procijenjenu vrijednost ponude ili drugačiji ishod postupka.

8. U pogledu dokazivanja tehničke i profesionalne sposobnosti ponuđača, Sud BiH je istakao da je tuženi detaljnim uvidom u ponudu izabranog ponuđača utvrdio, iz Liste osiguranih lica izdate od porezne uprave FBiH, da ponuđač 30. januara 2020. godine ima osigurano ukupno 21 uposlenika. Pored toga, kako je obrazloženo, dodatno je izjavama ponuđača potvrđena navedena činjenica, pa je tuženi utvrdio da je izabrani ponuđač nesporno dokazao da ispunjava uslov iz tenderske dokumentacije. Sud BiH je naglasio da je tuženi posebno ispitao i cijenio apelantove žalbene navode da je paušalno i nepravilno izračunat broj prosječno uposlenih. Naime, tuženi je navedeno utvrđivao detaljno iz bilansa uspjeha po godinama i po prosječnom broju uposlenih na bazi sati rada i na bazi stanja krajem svakog mjeseca. Sud BiH je također naglasio da su dostavljeni dokumenti ovjereni i potpisani od ovlaštenog računovođe i Finansijsko informatičke Agencije FBiH, tj. podaci su bazirani na zvaničnim podacima ovlaštenih lica i organa.

9. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na obrazovne i profesionalne kvalifikacije izabranog ponuđača, Sud BiH je istakao da je uvidom u uslove tenderske dokumentacije utvrđeno da ugovorni organ nije zahtijevao konstituiranje radnog odnosa, nego da ponuđač „ima na raspolaganju u radnom odnosu ili angažirano" najmanje jedno lice koje ispunjava uslove za voditelja gradnje, tj. dipl. ing građevine ili arhitekture. Naime, uvidom u ponudu izabranog ponuđača, tuženi je utvrdio da ponuda sadrži izjave direktora, koji pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću izjavljuje, da će za potrebe izvođenja radova angažirati E. I. B. i M. K.. Također, za navedena lica su dostavljene diplome, te izjave o potrebnom radnom iskustvu i stažu u struci. Sud BiH je istakao da sve navedeno predstavlja dokaze da izabrani ponuđač ispunjava uslov, tj. da ima na raspolaganju lica sa traženim kvalifikacijama. Sud BiH je istakao da prihvata kao zakonito obrazloženje tuženog, jer je tuženi, postupajući po ranijoj presudi Suda BiH, shodno članu 9. Zakona o upravnom postupku, a u vezi sa članom 117. Zakona o javnim nabavkama, potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Sud BiH je istakao da apelant ni na jedan način, a što mu je obaveza u smislu člana 102. stav 3. Zakona o javnim nabavkama BiH, nije pružio dokaz ili učinio vjerovatnim da je postupanjem ugovornog organa ili tuženog počinjena radnja koja je imala za posljedicu povredu principa jednakog tretmana ili neku drugu povredu pravila postupka ili pogrešnu primjenu materijalnog prava.

10. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su propusti u radu tuženog i Suda BiH, koji se odnose na izabranog ponuđača: 1. neupisivanje jediničnih cijena od strane izabranog ponuđača; 2. da je broj uposlenika izabranog ponuđača manji od minimalnog broja traženog tenderskom dokumentacijom; 3. da izabrani ponuđač nema uposleno niti angažirano stručno lice u zvanju dipl. ing. građevinarstva ili dipl. ing. arhitekture. Kada je u pitanju tačka 1., apelant je naglasio da iz obrasca za cijenu ponude, proizlazi da će ponuda biti odbačena ako nije upisana cijena za svaku pojedinačnu stavku, a izabrani ponuđač nije upisao cijenu za svaku stavku. Kada je u pitanju tačka 2. apelant je istakao da iz dokumenata koje je dostavio izabrani ponuđač proizlazi da u posljednje tri godine nije imao najmanje 15 uposlenika. Kada je u pitanju tačka 3. apelant je istakao da navodi izabranog ponuđača u vezi sa neophodnim stručnim licima - "da će se angažirati", nije isto kao "angažirano", kako je određeno tenderskom dokumentacijom.

11. Apelant je naglasio da je tuženi zanemario raniju presudu Suda BiH, kojom je njegova tužba usvojena i predmet vraćen na ponovni postupak. Naime, u toj ranijoj presudi Sud BiH je prihvatio apelantove žalbene prigovore da izabrani ponuđač nije upisao jedinične cijene za sve stavke, te je takva ponuda trebala biti odbačena. Također je apelant ukazao kako je u ranijoj presudi Sud BiH utvrdio da izabrani ponuđač nije imao najmanje 15 uposlenika u posljednje tri godine, te da je Sud BiH u toj presudi naveo i „Tenderskom dokumentacijom je traženo da ponuđač, već ima angažovano lice, a ne da će tek angažovati isto". Međutim, apelant je istakao kako je Sud BiH u okolnostima potpuno identičnog činjeničnog i pravnog osnova, donio dijametralno suprotnu odluku u odnosu na raniju presudu, a da za promjenu stava nije ponudio bilo kakve razloge, čime je prekršen princip pravne sigurnosti. Također je istakao da tuženi i Sud BiH nisu adekvatno obrazložili svoje odluke. Apelant je naveo da je očiglednom povredom prava na obrazloženu sudsku odluku, došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije, posebno imajući u vidu da niti upravni organi, a niti Sud BiH nisu odgovorili, odnosno nisu obrazložili osnovane apelantove argumente. Pored toga, apelant je istakao da tuženi i Sud BiH zanemaruju činjenicu da je postupak javne nabavke strogo formalan postupak, te svako, pa i najmanje nepoštivanje zakonom propisane forme dostavljene ponude, tu ponudu čini neprihvatljivom.

12. U odnosu na dužinu trajanja postupka pred Sudom BiH, apelant je istakao da je postupak javne nabavke po Zakonu o javnim nabavkama BiH hitan, te da u konkretnom slučaju nema opravdanja za kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku. Zbog navedenog apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

17. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije adekvatno obrazložena osporena odluka.

Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača, te u tužbi protiv rješenja tuženog, koje su razmotrili tuženi i Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi i tužbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju (vidi, tač. 7. i 8. ove odluke).

19. U vezi sa apelantovim navodima da je Sud BiH u osporenoj presudi promijenio svoj ranije iznesen pravni stav, tj. da je povrijedio pravnu sigurnost, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na navodno različitim stavovima Suda BiH u istom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Sud BiH zaključio da je tuženi u ponovnom postupku, postupajući po ranijoj presudi Suda BiH, detaljno i jasno obrazložio zašto su apelantovi prigovori neosnovani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u ponovnom postupku ponovo razmotrio apelantove žalbene navode i detaljno obrazložio zašto ih je odbio. Iz navedenog se ne može zaključiti da je osporenom odlukom Suda BiH „stvorena duboka i dugotrajna razlika“ u odnosu na ranije donesenu odluku u istom postupku, koje bi dovele u pitanje princip pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

20. U odnosu na navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da apelant osporava samo dužinu trajanja postupka pred Sudom BiH, i to od podnošenja njegove tužbe 7. aprila 2021. godine. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je osporena odluka donesena 2. novembra 2022. godine, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju relevantan period od jedne godine i sedam mjeseci, što se ne može ocijeniti pretjeranom dužinom postupka. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na suđenje u razumnom roku, odnosno ništa što ukazuje da u vezi s tim ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku, tj. upravnom sporu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

22. Također, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode.

23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/22 (Konzorcij „Almy-gradnja“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio