Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2031/22 (J. M.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2031/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2031/22, rješavajući apelaciju Jasminka Mandure na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminka Mandure podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 016324 21 Rev od 20. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasminko Mandura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa ZAK Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 3. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 016324 21 Rev od 20. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 016324 21 Gž 2 od 13. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 016324 12 P 2 od 8. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 44 0 P 016324 12 P 2 od 8. oktobra 2020. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 016324 21 Gž 2 od 13. jula 2021. godine, osim u dijelu koji se odnosio na troškove postupka, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev O. V. (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i Proizvodno-prometnog preduzeća „Prunus“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: drugotužilac; zajedno: tužioci) i apelant je obavezan da im na ime duga za zakupninu za označeni period isplati iznos od 17.250,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, i to na način što će prvotužiocu isplatiti 2/3 od tog iznosa, a drugotužiocu 1/3 od iznosa. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužilaca je odbijen kao neosnovan. Utvrđeno je da su tužioci povukli dio tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se raskine ugovor o najmu poslovnog prostora koji je zaključen s apelantom i da im apelant isplati zakupninu za označeni period. Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioce da mu na ime ulaganja u zakupljenu nekretninu i priključka na elektroenergetsku mrežu isplate ukupan iznos od 67.735,56 KM. U postupku je utvrđeno da su prvotužilac i apelant 8. maja 2006. godine zaključili ugovor, kojim je apelant zakupio poslovni prostor i pripadajuće zemljište, ušao u posjed prostora i koristio ga. Utvrđeno je da su zatim zaključili ugovor i aneks ugovora o dugoročnoj saradnji kojim se preduzeće prvotužioca obavezalo da će u proces proizvodnje ući sa svojom halom i okolnim zemljištem, te osigurati komunalni priključak i dokumentaciju potrebnu za pokretanje proizvodnje. Apelant se obavezao da će uložiti sredstva u pokretanje proizvodnje prerade i obrade drveta, nabavku sušare i njeno instaliranje u hali preduzeća i da će dograditi i proširiti hale. Utvrđeno je da je dogradnja hale započeta i dovršena u toku 2005. godine. Utvrđeno je i da se apelant uselio u navedenu halu 2009. godine. Utvrđeno je da su prvotužilac i drugotužilac 2012. godine zaključili kupoprodajni ugovor čiji su predmet bile navedene zakupljene nekretnine, te da se o tim nekretninama vodio spor u vezi s vlasničkopravnim odnosima.

3. Utvrđeno je da apelant nije dokazao da je plaćao ugovorenu zakupninu. Naime, apelant je tvrdio da je zakupninu plaćao u gotovini „na ruke“, a ne putem uplatnica i sličnih pismenih dokumenata koji bi predstavljali dokaz o plaćanju. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao apelanta da tužiocima isplati precizirani novčani iznos. Za dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev na naknadu sredstava uloženih u dogradnju/izgradnju hale utvrđeno je da je zastario. U vezi s tim navedeno je da je članom 360. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i da zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Navedeno je i da je članom 376. st. 1. i 2. istog zakona propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za počinioca štete, a da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Kako je utvrđeno da je apelantovo ulaganje u izgradnju/dogradnju hale završeno 2005. godine, te kako je apelant protivtužbeni zahtjev podnio 22. novembra 2016. godine, nesporno je da je potraživanje zastarjelo jer su protekli rokovi iz člana 376. ZOO-a.

4. Osim toga, u odnosu na dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je potraživao naknadu novčanih iznosa na ime ulaganja u elektroenergetski priključak, navedeno je da apelant nije dokazao da je imao bilo kakvu vezu s plaćanjem elektroenergetskog priključka, zbog čega nije aktivno legitimiran da bi tražio naknadu. Navedeno je i da je dio tog potraživanja zastario jer je ugovor o priključku zaključen između preduzeća i Elektrodistribucije 21. maja 2011. godine, a apelant je protivtužbeni zahtjev, kako je već rečeno, podnio 22. novembra 2016. godine. Osim toga, Kantonalni sud je u svojoj presudi ukazao da je tačna apelantova žalbena tvrdnja da prvostepeni sud nije u cijelosti odlučio o apelantovom uređenom protivtužbenom zahtjevu nakon obavljenog vještačenja. Međutim, navedeno je da je tu nepravilnost otklonio Kantonalni sud jer je o tom pitanju održao raspravu 13. jula 2021. godine, ali da nije mogao odlučivati o njemu. Razlog za to je što je članom

320. ZPP-a propisano da drugostepeni sud ne može preinačiti prvostepenu presudu na štetu stranke ukoliko je samo ona podnijela žalbu, a što je u odnosu na uređeni zahtjev učinio samo apelant, a iz dokaza proizlazi da je taj zahtjev neosnovan.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 44 0 P 016324 21 Rev od 20. januara 2022. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju tužilaca, a apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti potvrdio pravni stav nižestepenih sudova. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da je neosnovana apelantova tvrdnja da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe protiv tužilaca radi utvrđivanja prava vlasništva 2009. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tvrdnja neosnovana jer je nesporno utvrđenje nižestepenih sudova da je potraživanje zastarjelo, kao i zbog toga što se tužba za utvrđivanje prava vlasništva i tužba za naknadu novčanog iznosa na ime ulaganja ne odnose na istu stvar.

6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Apelant smatra da sudovi nisu pravilno cijenili dokaze jer su pogrešno tumačili ugovor i aneks ugovora. Navodi da je nesporno dokazao da je plaćao zakupninu, a da činjenica da nema pismeni dokaz o tome ne znači da zakupnina nije plaćena. Apelant navodi da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom uređenom protivtužbenom zahtjevu ,iz čega također proizlazi proizvoljna primjena prava. Smatra i da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer iz osporenih presuda nije jasno zašto je njegov protivtužbeni zahtjev odbijen i jer redovni sudovi nisu pravilno cijenili dokaze.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda apelanta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali jasne argumente zašto apelant nije dokazao svoje tvrdnje, a tužioci svoje jesu. Redovni sudovi su također jasno ukazali i obrazložili zašto je apelantovo potraživanje zastarjelo i pri tome su se pozvali na relevantne propise. Osim toga, Kantonalni sud je, suprotno apelantovim tvrdnjama, detaljno naveo kako je propust Općinskog suda u pogledu uređenog protivtužbenog zahtjeva otklonjen. Ustavni sud smatra da takva utvrđenja i obrazloženja nisu proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek također (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2031/22 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio