Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/22 (S.H.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dionice
  • Dioničar
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4537/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4537/22, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 329284 22 Rev od 5. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 329284 22 Rev od 5. jula 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 329284 21 Gž od 22. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 329284 13 P od 6. maja 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom Agencije za privatizaciju F BiH od 4. aprila 2001. godine objavljen je Javni poziv za upis dionica u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je apelantov prednik, tj. njegova majka, upisala dionice u jednom od prvotuženikovih prednika - Željeznice Bosne i Hercegovine Sarajevo.

3. Upravni odbor JP Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine donio je 23. juna 2005. godine Odluku o usklađivanju oblika organizovanja, naziva firme, osnovnog kapitala i djelatnosti JP Željeznice F BiH sa odredbama Zakona o javnim preduzećima. Tom odlukom je JP Željeznice F BiH Sarajevo organizovano kao JP „Željeznice F BiH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), a ta odluka je usvojena i na prvotuženikovoj Skupštini i na nju je dala saglasnost Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena).

4. Rješenjem Općinskog suda od 28. decembra 2006. godine izvršena je registracija preduzeća prema kojoj je JP Željeznice F BiH Sarajevo organizovano kao prvotuženi, čiji je kapital podijeljen na udjele.

5. Apelant se na prvotuženikovoj Skupštini, ali i pismenim putem u periodu od 2007. do 2009. godine, obraćao zahtjevom za otkup njegovog udjela, ali mu je odgovarano da nema interesa za otkup i da postupi u smislu odredbi Zakona o privrednim društvima.

6. Prvotuženi je u periodu od 2009. do 2012. godine odlukama Skupštine smanjivao osnovni kapital ulagača radi pokrića akumuliranih gubitaka.

Osporeni postupak

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 329284 13 P od 6. maja 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi njegovo istupanje iz prvotuženog i da se prvotuženi obaveže da mu isplati tržišnu odnosno nominalnu vrijednost njegovog dioničkog kapitala, kao i naknadu na ime ostvarene, a neisplaćene dobiti. Istom presudom odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotuženi i drugotužena da mu solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade štete, sve precizirano u izreci presude.

8. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan zato što apelant primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao da su ispunjeni uvjeti predviđeni članom 340. Zakona o privrednim društvima. Naime, ukazao je da apelant nije dokazao da su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili ga spriječili da ispunjava svoje obaveze ili da mu je nametnuta nesrazmjerna obaveza. U vezi s tim, sud je istakao da bi apelant tek dokazivanjem postojanja jedne od navedenih pretpostavki stekao pravo da zahtijeva istupanje iz društva i pravo na isplatu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva. Dalje, sud je ukazao da je odbio alternativni tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete jer apelant nije dokazao da je na bilo koji način osporavao zakonitost odluka u vezi sa promjenom oblika organizovanja prvotuženog, te smanjenje osnovnog kapitala. Također, naveo je da apelant nije dokazao ni da je upravni organ ili sud navedenu promjenu oblika utvrdio nezakonitom. Shodno tome, sud je ukazao da u eventualnim posljedicama koje je apelant trpio promjenom oblika društva te smanjenjem temeljnog kapitala društva, nedostaje bitni element za postojanje štete i odgovornosti za štetu, a to je protivpravno postupanje tuženih, zbog čega se isključuje i mogućnost postojanja štete i odgovornost tuženih za nju.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 329284 21 Gž od 22. decembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 329284 22 Rev od 5. jula 2022. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu onemogućavanjem prodaje njegovog udjela. Naime, sud je naveo da je odredbom člana 329. stav 3. Zakona o privrednim društvima propisano, između ostalog, da članovi društva nisu dužni prihvatiti ponudu za kupnju udjela, a članu društva je na raspolaganju mogućnost da svoj udio proda trećim licima. Dakle, sud je zaključio da je i apelantu, kao članu društva, stajala na raspolaganju mogućnost da svoj udio proda trećim licima. Također, sud je istakao da apelant nije dokazao ni da je prvotuženi prilikom smanjenja osnovnog kapitala postupao suprotno odredbama čl. od 357. do 360. Zakona o privrednim društvima, kojima su propisani način i procedura smanjenja osnovnog kapitala. Najzad, sud je ukazao da je odredbom člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima, između ostalog, propisano da član koji je istupio ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva. Kako apelant nije dokazao postojanje opravdanih razloga za istupanje iz društva, sud je zaključio da mu ne pripada ni pravo na naknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su organizovanjem prvotuženog kao društva sa ograničenom odgovornošću povrijeđene relevantne zakonske odredbe. Pri tome, apelant navodi da mu je prouzrokovana šteta onemogućavanjem prodaje njegovog udjela, jer se promet udjelima vrši prevashodno unutar društva, a prvotuženi mu je odgovarao da nije zainteresovan za otkup. Također, smatra da je prvotuženi prilikom smanjenja temeljnog kapitala postupao suprotno relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su neosnovani apelantovi prigovori koje ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 8. i 10. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Konačno, u odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu uskraćena navedena prava, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tih prava.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/22 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio