Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/22 (K. R.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nacionalizacija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-187/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-187/22, rješavajući apelaciju Kove Resić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kova Resić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 029842 20 Uvp od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kova Resić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ferida M. Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 029842 20 Uvp od 11. novembra 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Konačnim i pravosnažnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 2. februara 1960. godine, nacionalizovan je poslovni prostor, vlasništvo apelantičinih prednika, u površini 80 m2 (u daljnjem tekstu: sporni prostor). Apelantičin prednik se 25. februara 1997. godine obratio Općinskoj Upravi za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinskopravne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), sa zahtjevom za izmjenu navedenog rješenja. Rješenjem prvostepenog organa od 6. juna 1997. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje), izmijenjeno je pravosnažno rješenje Komisije za nacionalizaciju, na način da je sporni prostor ostavljen u vlasništvu apelantičinih prednika. Navedeno rješenje je doneseno nakon što je prvostepeni organ utvrdio da sporni prostor ima površinu od 67,32 m2, te da je greškom u rješenju čije se poništenje traži upisana površina od 80 m2. Iz odredbe člana 13. stav 2. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), proizlazi da iz nacionalizacije može biti izuzet poslovni prostor koji nema više od 70 m2.

3. Nakon toga apelantičin prednik je podnio prvostepenom organu zahtjev da se na sporno rješenje stavi klauzula pravosnažnosti, što nije učinjeno. Zatim je apelantica pokrenula parnični postupak radi priznavanja prava vlasništva i knjiženja na spornom prostoru, koji je još u toku. U međuvremenu je Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo zatražilo od prvostepenog organa da po službenoj dužnosti utvrdi da li sporno rješenje „ima obilježje ništavosti“, s obzirom na to da u parničnom postupku apelantica tužbeni zahtjev zasniva na ovom rješenju.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

4. Rješenjem prvostepenog organa od 22. jula 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 19. marta 2015. godine, sporno rješenje je oglašeno ništavim. Nakon toga, apelantica je pokrenula upravni spor u kojem su, presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 14. januara 2016. godine, poništena rješenja organa uprave i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

5. U ponovnom postupku, rješenjem prvostepenog organa broj 05-31-574/08 od 4. avgusta 2017. godine, sporno rješenje je oglašeno ništavim. U obrazloženju, prvostepeni organ je istakao da je članom 54. Zakona o nacionalizaciji propisano da postupak za utvrđivanje predmeta nacionalizacije provode posebne komisije. S obzirom na to, prvostepeni organ je zaključio da nije nadležan za provođenje nacionalizacije, te je naglasio da nije pravni slijednik Komisije za nacionalizaciju. Pored toga, prvostepeni organ je istakao da je rješenjem Ustavnog suda Jugoslavije U-28/82 od 24. maja 1986. godine, odlučeno da se Zakon o nacionalizaciji ne može primjenjivati poslije 21. februara 1974. godine, kao dana stupanja na snagu Ustava SFRJ iz 1974. godine. Stoga, kako je obrazloženo, nakon navedenog datuma organ uprave ne može provoditi postupak nacionalizacije i pozivati se na odredbe Zakona o nacionalizaciji, niti ispravljati rješenja Komisije za nacionalizaciju u pogledu izmjene predmeta nacionalizacije, što je u konkretnom slučaju učinjeno spornim rješenjem.

6. Rješenjem drugostepenog organa broj 05-31-1935/17 od 13. novembra 2017. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029842 17 U od 30. septembra 2020. godine, odbijena je apelantičina tužba. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ sporno rješenje proglasio ništavim u skladu sa odredbama čl. 264. i 265. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), iz razloga što njegovo izvršenje nije moguće. Kantonalni sud je istakao da imajući u vidu da je provedena nacionalizacija, da je nesporno da prvostepeni organ nije mogao ispravljati rješenja u pogledu izmjene predmeta nacionalizacije, kao ni u pogledu izmjene nositelja prava vlasništva na predmetu nacionalizacije, tim prije što ne postoji ni zakonski osnov za takvo što jer nije ni donesen Zakon o restituciji. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da je shodno odredbama čl. 16a,16b,16e. i 48a. Zakona o prometu nepokretnosti zemljišta zabranjeno otuđivanje, zamjenjivanje i na drugi način raspolaganje i poslovnim prostorima ako su pribavljeni u društvenu svojinu po osnovu Zakona o nacionalizaciji, do donošenja Zakona o restituciji. Kako je nesporno da se sporni prostor vodi kao društvena svojina, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni organ nije ni mogao donijeti sporno rješenje, kojim je izmijenio predmet nacionalizacije i nositelja prava vlasništva.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 029842 20 Uvp od 11. novembra 2021. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 264. stav 1. tačka 3. ZOUP propisano da će se ništavim oglasiti rješenje čije izvršenje uopće nije moguće. Vrhovni sud je istakao da se pod nemogućnošću izvršenja rješenja ne smatra samo faktička nemogućnost izvršenja, nego i pravna nemogućnost izvršenja, pa rješenje koje je suprotno temeljnim principima pravnoga poretka nije moguće izvršiti iz razloga što se više ne može primijeniti odnosni materijalni propis. Vrhovni sud je naglasio da je sporno rješenje doneseno na osnovu pravila o izuzimanju poslovnih prostorija, tj. na osnovu član 13. stava 2. Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine. Dalje je naglasio, da su apelantičini prednici, u žalbenom postupku, već tražili izuzimanje od nacionalizacije istog prostora u smislu navedene zakonske odredbe, ali su rješenjem drugostepene Komisije za nacionalizaciju iz 1960. godine, njihove žalbe odbijene, te je pravosnažno i konačno proveden postupak nacionalizacije. Dakle, kako je obrazloženo, sporni prostor je po sili zakona postao društvena svojina. Vrhovni sud je istakao da pravna nemogućnost izvršenja spornog rješenja proizlazi upravo iz činjenice da je Ustavni sud SFRJ donio odluku broj U-28/82 od 14. maja 1986. godine, kojom je u biti zabranio i onemogućio primjenu bilo koje odredbe bivšeg Zakona o nacionalizaciji. Naime, to pravilo oko neprimjene odredbi ovoga zakona važi kako za provođenje odluka o nacionalizaciji, tako i odluka kojima se ograničavaju ili oduzimaju upisana prava na nacionalizovanim nekretninama. Vrhovni sud je istakao da su bez uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari apelantičini navodi da je oglašavanje ništavim rješenja iz 1997. godine pogrešno primijenjen Zakona o nacionalizaciji, imajući u vidu da su nižestepene odluke upravo i donesene pošto je sporno rješenje iz 1997. godine zasnovano na članu 13. stav 2. tog materijalnog propisa a koji nije u primjeni od 1974. godine.

9. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je povreda navedenih prava rezultat proizvoljne primjene zakona. Apelantica je istakla da je pokušavala dobiti klauzulu pravomoćnosti na spornom rješenju, ali je nadležna služba to odbijala bez obrazloženja. Stoga se apelantica po osnovu njega nije mogla u zk knjigama upisati pravo vlasništva na spornom prostoru. Zatim je apelantica istakla da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o primjeni Zakona o nacionalizaciji, niti o denacionalizaciji. Apelantica je navela da se u konkretnom slučaju radi o mijenjanju pravosnažnog rješenja po članu 262. ZOUP-a, bez vremenskog ograničenja kako za podnošenje zahtjeva za izmjenu pravomoćnog rješenja, tako ni vremenskog ograničenja za donošenje rješenja o izmjeni ranijeg pravosnažnog rješenja. Dakle, spornim rješenjem se ne primjenjuje odnosni materijalni propis, nego se mijenja rješenje od 2. februara 1960. godine, jer je doneseno na osnovu nepravilne primjene materijalnog propisa važećeg u vrijeme donošenja tog rješenja. Dakle apelantica cijelo vrijeme tvrdi da se ne radi o primjeni Zakona o nacionalizaciji, nego o izmjeni rješenja koje je doneseno na osnovu nepravilno primijenjenog zakona. Osim toga, apelantica je istakla da Ustavom SFRJ iz 1974 nije ukinut Zakon o nacionalizaciji, nego je ukinuta mogućnost nacionalizacije i na takav način prelaska privatnog u društveno vlasništvo.

Relevantni propisi

10. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br. 2/98, 48/99 i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br. 2/98, 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenjauz pristanak ili na zahtjev stranke

Član 262. st. 1. i 2. (1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti ili izmijeniti radi njegovog usklađivanja sa zakonom samo ako stranka koja je na osnovu tog rješenja stekla pravo na to pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak stranke je obavezan i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenja kojim je stranci određena obaveza. (2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, a na zahtjev stranke, može se ukinuti ili izmijeniti i pravomoćno rješenje koje je nepovoljno po stranku. Ako organ utvrdi da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome obavijesti stranku.

Oglašavanje rješenja ništavim

Član 264. stav 1. tačka 3.

Ništavim se oglašava rješenje:

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

11. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" 52/58). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima:

Član 13

Izuzetno, može se ostaviti u svojini građana stambena zgrada koja uz dva stana odnosno tri manja stana ima još jedan sporedni stan, koji po svojoj nameni ili po svojoj strukturi, položaju u zgradi ili udobnosti predstavlja sporedni deo zgrade.

Isto tako, može se ostaviti u svojini građana i stambena zgrada koja uz jedan stan ili dva manja stana ima poslovne prostorije koje nemaju više od 70 kvadratnih metara.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su organi uprave, kao i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su zaključili da je sporno rješenje ništavo, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Imajući u vidu ponuđeno obrazloženje, kao i odredbe na koje su se pozvali organi uprave i redovni sudovi, Ustavni sud ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Pored toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantice na pravično suđenje.

18. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/22 (K. R.) | Sudska praksa | Aktio