Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4259/22 („ARHITEKT-INVEST“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4259/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4259/22, rješavajući apelaciju „ARHITEKT-INVEST“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ARHITEKT-
INVEST“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 553874 18 Pž od 1. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ARHITEKT-INVEST“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) je, putem ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, 11. novembra 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 553874 21 Rev od 20. jula 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 553874 18 Pž od 1. septembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 553874 16 Ps od 19. decembra 2018. godine.
2. ZAK Samardžić&Stojaković je 25. marta 2026. godine dostavila podnesak u prilogu kojeg je dostavila punomoć za zastupanje apelanta, između ostalog, i u postupku pred Ustavnim sudom. Osim toga, dostavila je i pravni stav usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH održanoj 4. novembra 2024. godine prema kojem: „Sticanje prava vlasništva dosjelošću ne predstavlja raspolaganje odnosno direktan ili indirektan prijenos u smislu odredbi Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine“. Navedena advokatska kancelarija je zamolila da se sva buduća korespondencija obavlja sa tom kancelarijom.
3. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4019/21 od 12. januara 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 1. septembra 2021. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak po reviziji koju je izjavio protiv te presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4019/21 od 12. januara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom da je u međuvremenu osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 553874 21 Rev od 20. jula 2022. godine revizija odbačena iz formalnih razloga, jer ne ispunjava uslove iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud konstatuje da konačnu odluku u konkretnom slučaju predstavlja osporena presuda Kantonalnog suda.
4. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije-Služba za zajedničke poslove organa i tijela (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja prava vlasništva.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 553874 16 Ps od 19. decembra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). U obrazloženju sud je utvrdio da je Direkcija za izgradnju i održavanje JNA 1978. godine dala apelantovom pravnom predniku suglasnost za ustupanje sporne nekretnine, te da je apelant nesmetano koristi od 1982. godine. Takođe je utvrdio da je sporna nekretnina uknjižena kao državno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist SSNO Vojno građevinska direkcija Sarajevo. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), već Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja) kao lex specialis, kojim je zabranjen svaki direktni ili indirektni prijenos vlasništva na državnoj imovini. Stoga je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 553874 18 Pž od 1. septembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je obrazložio da je odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja dana definicija državne imovine te se pod takvom imovinom podrazumijeva državna imovina BiH koja je predmet raspodjele imovine bivše SFRJ a na osnovu Sporazuma o pitanju sukcesije biše SFRJ. Shodno odredbama Aneksa A čl.2. i 7. sporna nekretnina kao državna imovina bivše SFRJ koja se nalaz na teritoriji BiH prenesena je u vlasništvo BiH. Osim toga je ukazao da se promjena upisa prava vlasništva isključivo konstituiše momentom upisa u zemljišne knjige, te je u vezi s tim podržao stav prvostepenog suda da je promjena prava vlasništva na osnovu dosjelosti u suprotnosti sa odredbama člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH. Osim toga, sud je istakao da je članom 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja propisano da privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se utvrđuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja pripada različitim nivoima vlasti. Stoga je zaključio da je prije donošenja državnog Zakona o državnoj imovini svako raspolaganje državnom imovinom zabranjeno.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da nije mogao biti primijenjen Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH, jer se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju imovinom, kao derivativnom načinu sticanja vlasništva, već o dosjelosti kao originarnom načinu sticanja vlasništva po sili zakona. Takođe navodi da nije dužan da trpi posljedice činjenice da javna vlast još uvijek nije donijela propis koji reguliše pitanje državne imovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću u smislu ZSP jer se radi o državnoj imovini na kojoj je svaki direktni ili indirektni prijenos vlasništva zabranjen Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja, kao propisom lex specialis. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu prema kojoj je sticanje vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnoj imovini u suprotnosti sa Zakonom o pretvorbi društvenog vlasništva Republike BiH i Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2990/22 od 23. januara 2025. godine, tačka 49, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman