Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/22 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Državno vlasništvo
  • Upis u sudski registar
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3504/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3504/22, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 018859 20 Pž 2 od 14. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 7. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 018859 20 Pž 2 od 14. jula 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Gradačcu – Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 028-0-Dn-

18-000 875 od 17. septembra 2018. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda od 17. septembra 2018. godine uspostavljen je novi zemljišnoknjižni uložak (u daljnjem tekstu: novi zk uložak) preciziran u izreci tog rješenja i dozvoljen je upis u novi zk uložak dvije parcele, u naravi „livada“ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Rješenjem je, na osnovu člana 69. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK), dozvoljena uknjižba prava vlasništva u novom zk ulošku u korist Poljoprivrednog dobra „NAPREDAK“ d.d. u mješovitoj svojini u stečaju (u daljnjem tekstu: P.D. „Napredak“).

3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 88. stav (2) ZZK-a po službenoj dužnosti pokrenut postupak uspostavljanja/zamjene zemljišne knjige za katastarsku opštinu preciziranu u tom rješenju. U vezi s tim, sud je obrazložio da je postupak najavljen javnim objavljivanjem u skladu sa odredbama člana 67. ZZK-a, pa je stečajni upravnik P.D. „Napredak“ dostavio prijavu i posjedovni list iz kojeg proizilazi da je to pravno lice upisano kao posjednik 1/1 na spornim nekretninama i ugovor o kupoprodaji od 17. jula 1990. godine. Sud je ukazao da je, radi utvrđivanja prava vlasništva, po službenoj dužnosti proveo potrebne provjere i pribavio odgovarajuće dokaze. Sud je istakao da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrdio da je u starom zk ulošku kao suvlasnik spornih parcela bio upisan F.P. koji je, ugovorima o prodaji od 20. juna 1989. godine i 17. jula 1990. godine prodao sporne nekretnine pravnom predniku P.D. „Napredak“ kao kupcu.

4. Apelantkinja je, u žalbi protiv prvostepenog rješenja, između ostalog, tvrdila da su sporne nekretnine „državno vlasništvo“ i da, shodno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poljoprivrednom zemljištu), ne mogu biti u vlasništvu drugih lica. Takođe, isticala je da su osporene odluke u suprotnosti sa Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja).

5. Rješenjem Kantonalnog suda od 14. jula 2022. godine apelantkinjina žalba odbačena je kao nedopuštena. U obrazloženju, sud je konstatovao da u situaciji kada su protekli rokovi iz člana 67. ZZK-a (rok od 60 dana od dana saznanja za postupak uspostavljanja, ali najduže godinu dana od početka postupka uspostavljanja), apelantkinja svoja prava može ostvarivati samo u redovnom sudskom postupku, kako je to propisano odredbama člana 68. ZZK-a. Zbog toga, kao je obrazložio sud, apelantkina nije ni ovlaštena za podnošenje žalbe u smislu odredbe člana 213. stav (3) Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbama člana 68. ZZK-a.

6. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantkinja ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. U vezi s tim, apelantkinja navodi da su sporne nekretnine „državna imovina“, u smislu Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. Međutim, apelantkinja uz apelaciju nije dostavila bilo kakve dokaze u prilog ovim svojim tvrdnjama da su sporne parcele ikada bile upisane u zemljišnim knjigama kao „državno vlasništvo“.

7. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju od 11. marta 2024. godine naveo da je uvidom u zemljišne knjige utvrdio da su sporne nekretnine ranije bile upisane isključivo kao vlasništvo fizičkih lica. Općinski sud je naročito istakao činjenicu da sporne nekretnine prije postupka uspostave/zamjene zemljišne knjige nisu bile upisane kao „državno vlasništvo“. Shodno tome, smatra da nema osnova za primjenu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja.

8. Apelantkinji je dostavljen odgovor na apelaciju Općinskog suda, ali apelantkinja nije Ustavnom sudu dostavila izjašnjenje na navedeni odgovor na apelaciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15., te AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 67. i 68. ZZK-a, dao detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je u datim okolnostima odbacio apelantkinjinu žalbu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da je Kantonalni sud obrazložio da apelantkinja, u smislu člana 68. ZZK-a, eventualna prava na spornim nekretninama može ostvarivati u redovnom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da sporne parcele prije postupka uspostave/zamjene zemljišne knjige nisu bile upisane kao državno vlasništvo u zemljišnim knjigama, a da apelantkinja ni u postupku pred redovnim sudovima, a ni u apelacionom postupku nije dostavila nikakve dokaze za svoje suprotne tvrdnje. Naime, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelantkinja uz žalbu koju je izjavila protiv prvostepenog rješenja, a ni uz apelaciju, nije dostavila nikakve dokaze o tome da su sporne nekretnine ikada bile upisane u zemljišnim knjigama kao „državno vlasništvo“. Takođe, Ustavni sud zapaža da, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/22 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio