Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1079/24 (M.B. i maloljetni L.B.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dijete
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1079/24

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1079/24, rješavajući apelaciju M. B. i maloljetnog L. B. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. i maloljetnog L. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 076023 23 Gž od 29. maja 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. i maloljetni L. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zoran Ignjatić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 11. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 076023 23 Rev od 14. decembra 2023. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 076023 23 Gž od 29. maja 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2896/23 od 28. septembra 2023. godine, u okviru koje je razmatran i predmet broj AP-3429/23 (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 076023 23 Rev od 14. decembra 2023. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužene N. M. (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, zatraženo je 8. aprila 2024. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

4. Tužena je 18. aprila 2024. godine dostavila odgovor na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio traženi odgovor u ostavljenom roku. Zaprimljeni odgovor je 10. maja 2023. godine dostavljen apelantima na eventualno izjašnjenje. Apelanti nisu dostavili traženo izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 068626 20 P od 28. maja 2020. godine razveden je brak između prvoapelanta i tužene i njihovo maloljetno dijete – drugoapelant je povjeren na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje tuženoj. Prvoapelant je obavezan da doprinosi za izdržavanje kako je navedeno u izreci navedene presude.

7. Apelanti su 23. marta 2022. godine podnijeli tužbu kojom su tražili izmjenu odluke o povjeravanju na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje drugoapelanta. U tužbi su, između ostalog, naveli da je tužena apelantu onemogućavala viđanje djeteta jer drugoapelant 16 mjeseci nije vidio prvoapelanta iako je organ starateljstva donio više rješenja o načinu održavanja kontakta između apelanata. Takođe je istakao da tužena na taj način emotivno manipuliše drugoapelantom i da je to uticalo na njegovo mentalno zdravlje. Osporene odluke

8. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 076023 22 P od 4. januara 2023. godine izmijenjena je presuda Osnovnog suda od 28. maja 2020. godine i drugoapelant je povjeren prvoapelantu na vaspitanje, zaštitu i izdržavanje, a tužena je obavezana da doprinosi za drugoapelantovo izdržavanje kako je navedeno u izreci te presude.

9. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka sprovedeno psihološko vještačenje od vještakinje T. D., koja je navela da su oba roditelja urednih intelektualnih sposobnosti i očuvane mentalne efikasnosti, da na planu osobnosti nema znakova ozbiljnije i dublje psihopatologije, da zadovoljavaju kapacitet roditeljstva s jakom motivacijom uz održane roditeljske sposobnosti i podobni su da odgovore ulozi roditelja u smislu brige o djetetu. Sud je dalje obrazložio da je vještakinja navela da je drugoapelant urednog psihomotornog razvoja i socijalne zrelosti u skladu s razvojnim uzrastom, ali da su evidentni znakovi emocionalnih smetnji i da postoji rizik od ozbiljnijih kratkoročnih i dugoročnih emocionalnih smetnji iz raznih spektara psihičkih smetnji. Zatim je obrazložio da se vještakinja izjasnila i da je odnos djeteta prema tuženoj generalno malo topliji, neposredniji i spontaniji u odnosu na prvoapelanta, što upućuje na nešto naglašeniju emocionalnu vezanost djeteta za majku. Sud je takođe naveo da je vještakinja istakla da je „bazični attachment“ drugoapelanta u odnosu na prvoapelanta aktuelno narušen zbog nemogućnosti kontakta i sasvim „izvjesne indukcije i indoktrinacije“ od tužene.

10. Sud je dalje obrazložio da su u postupku učestvovali i nadležni organ starateljstva, odnosno centri za socijalni rad iz Bileće i Trebinja, jer se tužena s drugoapelantom u međuvremenu preselila u Trebinje. Ukazao je da su se organi starateljstva izjasnili da oba roditelja imaju stambene i materijalne uslove neophodne za normalan rast i razvoj djeteta i da su zdravstveno sposobni, ali su predložili da se drugoapelant povjeri na zaštitu i vaspitanje prvoapelantu. Njihov prijedlog je, kako je navedeno, zasnovan na činjenici da je roditeljske kapacitete drugoapelanta vještakinja T. D. ocijenila kao zadovoljavajuće, kao i da njegovo roditeljsko djelovanje nije usmjereno na narušavanje odnosa majka-dijete. Dalje su naveli da prvoapelant bolje prepoznaje značaj uključenosti oba roditelja u život djeteta, što je, prema savremenim evropskim i svjetskim smjernicama na području zaštite interesa djece, jedan od glavnih kriterijuma u procjeni roditeljskih kapaciteta. Na osnovu toga su istakli da nije dovoljan garant da će interesi djeteta biti zaštićeni u slučaju da drugoapelant bude i dalje povjeren tuženoj. Takođe su naveli da je visok rizik nastavka ovakve dinamike odnosa uzimajući u obzir uvjerenja i sadašnje izjašnjenje tužene o nespremnosti prvoapelantovog uključivanja, za koje se stiče utisak da je prilično situacijski uslovljeno. U tom pogledu su naveli da kod tužene postoji potencijal za savjetodavni i psihoterapijski rad radi promjene njenih uvjerenja, pa bi u tom smislu ponovo moglo doći do izmjene odluke o povjeravanju djeteta.

11. Osnovni sud je takođe naveo da je ispitao sve okolnosti objektivne prirode (ekonomske i stambene), kao i okolnosti subjektivnog značaja (uzrast djeteta, odnos roditelja prema djetetu, njihove emocionalne odnose, dosadašnju brigu oko djeteta). U vezi s tim je naveo da drugoapelant u vrijeme donošenja presude ima navršene četiri godine i šest mjeseci i da zbog toga sud nije mogao uzeti u obzir njegovu želju. Zatim je ukazao da je prvoapelant u proteklih 16 mjeseci drugoapelanta vidio samo četiri puta jer je tužena opstruisala viđanje djeteta i nije sarađivala s organom starateljstva. Ona je, kako je navedeno, uvjerena da djetetu nije dobro dok boravi s prvoapelantom, što se negativno odrazilo na drugoapelantov psihofizički razvoj, kako je to vještakinja detaljno objasnila. Osnovni sud je naročito ukazao da nije mogao prihvatiti iskaz tužene u dijelu u kojem pokušava prebaciti odgovornost na organ starateljstva u Bileći koji, navodno, nije donio adekvatnu odluku o uređivanju kontakata između oca i djeteta. Sud je takođe naveo da se neostvarivanje kontakata oca s djetetom nije moglo opravdati nemogućnošću pronalaska zaposlenja jer to nisu opravdani razlozi za uskraćivanje kontakata između oca i djeteta. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da je u najboljem interesu drugoapelanta da bude povjeren prvoapelantu na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje, a da tužena redovno ostvaruje komunikaciju s njim.

12. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 076023 23 Gž od 29. maja 2023. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 89 Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) jer iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da su postojale promijenjene prilike koje bi bile od uticaja na izmjenu ranije sudske odluke kojom je drugoapelant povjeren na zaštitu i vaspitanje tuženoj. Naime, Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještakinje T. D. proizlazi da drugoapelant nije asocijalan, niti ima bilo kakvog oštećenja ili pogoršanja njegovog mentalnog zdravlja, što je tvrdio prvoapelant. Okružni sud je naveo i da je vještakinja jasno navela da je dijete urednog psihomotornog razvoja i socijalne zrelosti u skladu sa svojim uzrastom, te da se ne registruju poremećaji zastoja ili regresije na psihičkom planu. Okružni sud je takođe ukazao da ni centri za socijalni rad nisu ukazali na bilo kakvo oštećenje mentalnog zdravlja djeteta, niti da je dijete asocijalno.

13. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je sud ovlašćen da prijedlog organa starateljstva cijeni u sklopu svih drugih činjenica koje su relevantne za rješavanje ovog pitanja. Zatim je, u pogledu zaključka prvostepenog suda da je tužena opstruisala viđanje apelanata i da nije sarađivala s organom starateljstva, ukazao na odredbu člana 93 PZ-a. U vezi s tim je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da je više puta poništavano rješenje Centra za socijalni rad Bileća kojim su uređivani njihovi odnosi. Sud je ocijenio da eventualno „opstruisanje“ tužene nije bilo od uticaja na razvoj djeteta, niti je zbog toga došlo do bilo kakvih negativnih pojava u njegovom razvoju. U vezi s tim je obrazložio da je drugoapelant urednog psihomotornog razvoja i socijalne zrelosti u skladu sa svojim uzrastom, te da pohađa vrtić u kome je zaposlena i njegova majka. Okružni sud je naveo i da je nadležni organ starateljstva bio dužan da uredi način održavanja ličnih odnosa između apelanata i da se tom odlukom mora u svemu poštovati tužena kao majka djeteta. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, ta okolnost se ne može smatrati promijenjenom prilikom u smislu odredbe člana 89 stav 1 PZ-a zbog koje bi se izmijenila odluka o povjeravanju djeteta jer ne postoje drugi razlozi za izmjenu te odluke. Osim toga, Okružni sud je istakao da treba uzeti u obzir da drugoapelant ima samo četiri i po godine i da, prema opštem životnom i naučnom iskustvu, majka predstavlja najčešći oslonac u životu u najranijim godinama. Stoga bi morali postojati veoma ozbiljni razlozi da se prekine prirodna veza između majke i njenog djeteta u ovim godinama.

14. Pri tome je sud naveo da takođe treba uzeti u obzir i činjenicu da se drugoapelant s tuženom odselio u Trebinje i da pohađa vrtić u kome kao vaspitačica radi i tužena. Okružni sud smatra da je i ta činjenica od uticaja na zaključak da je povjeravanje djeteta majci u njegovom najboljem interesu. Naposljetku, Okružni sud smatra da je u žalbi tužene pravilno ukazano i na propuste Centra za socijalni rad u Bileći, čija je odluka o uređivanju odnosa roditelja s maloljetnim djetetom više puta poništavana. Prema tome, sud je zaključio da ne postoje promijenjene prilike koje bi zahtijevale da se donese nova presuda o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje ocu.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 076023 23 Rev od 14. decembra 2023. godine odbačena je revizija apelanata. Vrhovni sud je obrazložio da revizija ne zadovoljava kriterijum vrijednosti spora iz člana 237 stav 2 ZPP-a. Vrhovni sud je takođe naveo da su apelanti u smislu člana 237 stav 3 ZPP-a tražili da se utvrdi da li se rezultati činjeničnog stanja i dokaznog postupka u ovom parničnom predmetu mogu smatrati promijenjenim prilikama u smislu odredbe člana 89 stav 1 PZ-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da revizija nije sačinjena saglasno odredbi člana 237 stav 4 ZPP-a i da nisu ispunjeni uslovi da se o reviziji raspravlja primjenom odredbe člana 237 st. 3 i 4 ZPP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „odredbe Konvencije o pravima djeteta“.

17. Apelanti smatraju da drugostepeni sud nije na savjestan i brižljiv način ocijenio dokaze, niti je provedene dokaze dovodio u međusobnu vezu. Takođe smatraju da je obrazloženje drugostepene presude potpuno šturo i nedorečeno i da ta odluka ne zadovoljava ni minimum standarda obrazložene sudske odluke. U tom pogledu, apelanti tvrde da se drugostepena presuda sastoji od samo par uopštenih konstatacija koje su u suprotnosti s provedenim dokazima. Naime, apelanti smatraju da iz provedenih dokaza proizlazi da je drugoapelant emotivno vezan za oca i da zbog neostvarivanja kontakata trpi određene psihičko-psihološke posljedice, kao i da postoji rizik od eskalacije takvih posljedica. Apelanti ukazuju i da su centri za socijalni rad, koji su direktno upoznati s cjelokupnom porodičnom situacijom, saglasno i bez bilo kakve zadrške ili sumnje predložili da drugoapelant bude povjeren prvoapelantu. U tom pogledu ističu da uprkos tome drugostepeni sud nije naveo niti jedan jedini objektivan razlog zbog čega nije prihvatio te dokaze. Apelanti su takođe istakli da je osnovno pravo i pravni interes djeteta da ima komunikaciju i kontakte s oba roditelja, te da oba roditelja ravnomjerno moraju biti uključena u njegovo podizanje. Na osnovu toga, apelanti smatraju da je Okružni sud prilikom donošenja presude proizvoljno primijenio odredbu člana 89 stav 1 PZ-a. Naposljetku, apelanti smatraju da su povrijeđena prava (nije precizirano koja) iz Konvencije o pravima djeteta zato što je potpuno očigledno da apelanti ne mogu na miran i nesmetan način uživati svoja prava i slobode jer im je to uskraćeno pobijanom odlukom Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

18. Tužena smatra da je sud savjesno i brižljivo cijenio sve dokaze i da osporena odluka sadrži sve bitne činjenice i okolnosti koje su značajne za primjenu člana 89 stav 1 PZ-a. U vezi s tvrdnjama apelanata da tužena onemogućava ostvarivanje kontakata između njih, navela je da rješenja Centra za socijalni rad Bileća o uređenju ličnih kontakata nikada nisu stekla svojstva konačnosti i izvršnosti jer ih je ukidao drugostepeni organ. V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

20. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji glasi:

Član 73.

(1)Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.

(2)U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva staviće prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog predloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje.

(3)Sud koji rješava bračni spor obavijestiće organ starateljstva o postupku radi zaštite, vaspitanja i izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom postupku.

Član 81v.

(1)Republika Srpska posredstvom nadležnih organa dužna je da preduzme sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svakog oblika zanemarivanja, nasilja i zlostavljanja i od svake vrste eksploatacije.

(2)U svim aktivnostima koje se tiču djeteta, najbolji interes djeteta mora biti prioritet.

Član 89.

(1)Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.

(2)U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog zakona.

Član 93.

(1)Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva.

(2)Organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom, ako to zahtijevaju promijenjene prilike. (3)Održavanje ličnih odnosa roditelja s djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite ličnosti i drugih interesa djece.

21. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08) Konvencija o pravima djeteta (donesena 20. studenoga 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u Njujorku) u izvorniku na engleskom jeziku i u prevodu na hrvatski jezik glasi:

Član 3. stav (1)

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

Član 9. stav (3)

3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije te da je povrijeđeno drugoapelantovo pravo iz člana 9 stav 3 Konvencije o pravima djeteta.

a) Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Obrazlažući navode o povredi prava na pravično suđenje apelanti navode da je Okružni sud prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta proizvoljno primijenio odredbu člana 89 stav 1 PZ-a i da je povrijedio pravo na obrazloženu odluku.

27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

28. Ustavni sud dalje ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

29. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3463/20 od 8. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 55, s ukazivanjem na drugu relevantnu praksu). Evropski sud je naglasio da svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud, S.J.P. i E.S. protiv Švedske, presuda od 28. avgusta 2018. godine, predstavka broj 8610/11, tač. 89– 91).

30. Dovodeći navedeno u vezu s tvrdnjama apelanata, Ustavni sud smatra da je Okružni sud naveo uvjerljivo obrazloženje i relevantne razloge zbog kojih je zaključio da nisu nastupile promijenjene prilike zbog kojih bi bilo nužno na drugačiji način odlučiti o povjeravanju drugoapelanta na zaštitu i vaspitanje. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud ocjenom svih provedenih dokaza, oslanjajući se na stručna mišljenja centara za socijalni rad i vještaka, kao i lične okolnosti i odnose između tužene i drugoapelanta, imao u vidu sve okolnosti predmeta i da je vodio računa o principu najboljeg interesa djeteta. Prema tome, polazeći od razloga koje je naveo Okružni sud (tač. 13 i 14 ove odluke), Ustavni sud nije mogao zaključiti da bi se proizvoljnost u primjeni člana 89 stav 1 PZ-a mogla utvrditi samo na osnovu okolnosti da je prvoapelant bio suočen s poteškoćama u načinu održavanja ličnih odnosa s drugoapelantom u postupku koji se vodi kod Centra za socijalni rad u Bileći. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno naveo da te okolnosti nisu bile od uticaja na drugoapelantov razvoj, niti je zbog toga došlo do bilo kakvih negativnih pojava kod drugoapelanta. U tom pogledu Ustavni sud takođe ukazuje da iz odredbe člana 93 PZ-a nesporno proizlazi da apelanti svoje pravo na ostvarivanje ličnih odnosa trebaju realizovati u postupku pred organom starateljstva koji će urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom. Prema tome, Ustavni suda zapaža da apelanti navodima kojima ukazuju na dijelove iskaza vještakinje i stavove Centra za socijalni rad, u suštini, osporavaju kvalitet zaključaka Okružnog suda koji, sami po sebi, ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju.

31. Stoga, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude naveo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na kršenje prava na obrazloženu odluku ili na očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Kako se na istim navodima zasnivaju i navodi apelanata o povredi prava iz člana 9 stav 3 Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli dovoljne i relevantne razloge na osnovu kojih su zaključili da u smislu člana 89 stav 1 PZ-a nisu nastupile promijenjene prilike zbog kojih bi bilo nužno na drugačiji način odlučiti o povjeravanju drugoapelanta na zaštitu i vaspitanje.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1079/24 (M.B. i maloljetni L.B.) | Sudska praksa | Aktio