Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-114/22 (M.Z.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-114/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-114/22, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br.94/14, 47/23 i 41/24), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Z., podnesena protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 036419 2 Gž od 28. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 12. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude drugostepenog vijeća Suda BIH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 036419 2 Gž od 28. oktobra 2021. godine. Dopunom apelacije od 4. marta 2022. godine apelant je osporio rješenje revizijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj S1 3 P 036419 22 Rev od 25. januara 2022. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 036419 20 P od 19. jula 2021. godine, obavezan je tuženi Nogometni/Fudbalski savez BiH (u daljnje tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 9.338,40 KM na ime manje isplaćenih troškova prevoza na posao i sa posla za period od 1. jula 2017. godine do 30. juna 2020. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant zaposlenik tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. aprila 2017. godine. Također je utvrđeno da tuženi nije apelantu za sporni period isplatio naknadu u punom iznosu na ime troškova prevoza prema iznosu mjesečne karte od 630,00 KM, na relaciji Mostar –Sarajevo – Mostar jer je navedeno da je apelantovo mjesto prebivališta Mostar, a radno mjesto, Sarajevo. Stoga je Sud BiH obavezao tuženog da apelantu na ime razlike neisplaćene naknade po navedenom osnovu isplati iznos od 9.338,40 KM. Navedeni zaključak Sud BiH je temeljio na odredbama člana 50. stav 4. tačka a) Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), Pravilniku o radu i radnim odnosima tuženog od 4. marta 2017. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Odluci tuženog o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prevoz na posao i s posla od 17. jula 2020. godine (u daljnjem tekstu: Odluka).

3. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 036419 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Apelant je obavezan na naknadu troškova postupaka. U obrazloženju, drugostepeno vijeće je navelo da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva isplata razlike troškova prevoza za period od 1. jula 2017. godine do 1. jula 2020. godine (u daljnjem tekstu: sporni period). Drugostepeno vijeće je također ukazalo da je apelant tužbeni zahtjev temeljio na odredbama člana 50. stav 4. tačka a) Zakona o radu. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je navelo da je članom 50. stav 2. Zakona o radu propisano da se pravo na naknadu troškova prevoza uređuje u skladu sa aktom Vijeća Ministara, Pravilnikom o radu poslodavca ili ugovorom o radu. Drugostepeno vijeće je, također navelo da je članom 54. Pravilnika tuženog regulisano pitanje visine i načina ostvarivanja prava na naknadu za troškove prevoza. U vezi s tim, Drugostepeno vijeće je ukazalo da iz dokaza (materijalni dokazi i iskazi parničnih stranaka) proizlazi da je apelant 7. februara 2020. godine podnio tuženom zahtjev za „refundaciju“ troškova prevoza za sporni period, na relaciji Mostar –Sarajevo-Mostar. Također, Drugostepeno vijeće je ukazalo da je apelant u navedenom zahtjevu naveo da je u spornom periodu „tokom sedmice boravio u Sarajevu, a vikendom (subota i nedjelja) kada nema reprezentativne aktivnosti (pripreme, utakmice, turnire i slično), putovao je na relaciji „Sarajevo-Mostar –Sarajevo“.

4. Drugostepeno vijeće je dalje navelo da je apelant u navedenom zahtjevu od 7. februara 2020. godine tražio i isplatu naknade na ime troškova odvojenog života i smještaja za sporni period. Pored toga, Drugostepeno vijeće je navelo da je apelant u svojstvu parnične stranke istakao da je u spornom periodu „svakodnevno putovao na posao na relaciji Mostar –Sarajevo- Mostar“. Međutim, Drugostepeno vijeće je ukazalo da apelant osim navedene tvrdnje, nije provodio druge dokaze (račun potrošnje goriva, autobusnu kartu i dr.) na kojima je zasnivao svoje pravo na isplatu naknadu na ime razlike po osnovu manje isplaćene naknade za troškove prevoza i stvarnih troškova koje je eventualno imao u spornom periodu. Također je navedeno da je apelant, primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno članu 93. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP-a), koje je u okolnostima konkretnog slučaja na apelantu, bio dužan da iznese sve činjenice na kojima je zasnivao svoj zahtjev i izvede dokaze kojima potvrđuje te činjenice. Pored toga, obrazloženo je da apelant nije učinio ni vjerovatnim da nije bio u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti druge dokaze.

5. Osim toga, Drugostepeno vijeće je navelo da je tuženi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, dokazao da je apelantu, za cijeli sporni period isplaćivana naknada za troškove prevoza, prema prisustvu na radu, a u skladu sa odredbama člana 54. Pravilnika. Također je navelo da je tuženi dokazao, da je zaposlenicima koji su u spornom periodu živjeli van Kantona Sarajevo, isplaćivao naknade po osnovu troškova prevoza, u skladu sa konkretnim dokazima o relaciji prevoza i relevantnim odredbama Pravilnika. Pored toga, Drugostepeno vijeće je navelo da iz dokaza proizlazi da se apelantu od „jula 2020. godine“ isplaćuje naknada za troškove prevoza, u skladu sa Odlukom tuženog od 17. jula 2020. godine i to za relaciju Široki Brijeg - Sarajevo- Široki Brijeg. Drugostepeno vijeće je navelo da Odluka tuženog od 17. jula 2020. godine nije primjenjiva na apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade na ime razlike za neisplaćene troškove prevoza za sporni period (od 1. jula 2017. godinu do 30. juna 2020. godine), budući da odluka u tom periodu nije bila ni donesena.

6. Rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj S1 3 P 036419 22 Rev od 25. januara 2022. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, primjenom člana 214. stav 1. ZPP-a, u vezi sa članom 221. stav 4. ZPP.

7. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pravo. Apelant je, između ostalog, naveo da je zaposlenik tuženog, na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. aprila 2017. godine, te smatra da je na osnovu ponuđenih dokaza dokazaoda mu tužena nije za sporni period isplatila naknadu u punom iznosu, za troškove prevoza na relaciji Mostar- Sarajevo- Mostar jer mu je mjesto prebivališta bio Mostar, a radno mjesto, sjedište tuženog, Sarajevo. Apelant navodi da tuženi ima obavezu da mu za sporni period isplati naknadu na ime razlike između isplaćene naknade i naknade koja mu po tom osnovu pripada, shodno Odluci tuženog od 17. jula 2020. godine. Stoga, apelant smatra da je proizvoljan stav drugostepenog vijeća da za odluku u konkretnoj pravnoj stvari nije primjenjiva navedena Odluka tuženog.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju kojom je osporio presudu drugostepenog vijeća broj S1 3 P 036419 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine. Navedena apelacija je u vrijeme podnošenja bila preuranjena jer postupak po reviziji protiv te odluke u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon toga podnio dopunu apelacije protiv rješenja revizijskog vijeća broj S1 3 P 036419 22 Rev od 25. januara 2022. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. S obzirom da presuda drugostepenog vijeća od 28. oktobra 2021. godine, predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, Ustavni sud će apelacione navode ispitati samo u odnosu na tu odluku drugostepenog vijeća.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Drugostepeno vijeće u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Drugostepeno vijeće, dovodeći u vezu činjenice utvrđene u konkretnom postupku sa relevantnim odredbama ZPP-a, Pravilnika i Odlukom tuženog od 17. jula 2020. godine, dalo jasne razloge za izvođenje zaključka o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu konkretne naknade, a to obrazloženje apelant svojim navodima nije doveo u pitanje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava.

13. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Također, apelant je ukazao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-114/22 (M.Z.) | Sudska praksa | Aktio