Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/22 (A. J.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-969/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-969/22, rješavajući apelaciju Alena Janjoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Janjoša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 832888 21 Kž 10 od 17. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alen Janjoš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 832888 21 Kž 10 od 17. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 832888 21 K 2 od 16. jula 2021. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelantu je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, i to novac u ukupnom iznosu od 1.470,00 KM i 400,00 eura. Tokom postupka pred Općinskim sudom provedeni su dokazi Tužilaštva (saslušanjem svjedoka, vještaka i čitanjem iskaza svjedoka – oštećenih, te uvidom u materijalnu dokumentaciju) i odbrane (saslušanjem svjedoka, uvidom u snimak videonadzora i uvidom u materijalnu dokumentaciju). Odbijen je prigovor odbrane o nezakonitosti dokaza, iskaza koje su svjedoci – oštećeni M. M. i I. M. Z. I. R. dali u MUPKS. Odbrana je tvrdila da su iskazi tih svjedoka trebali biti zabilježeni audio ili audiovizuelnim sredstvima i da je propustom da se to učini povrijeđen član 104. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). U vezi s tim, sud je ukazao da se radi o punoljetnim licima, turistima, koji su preko zvaničnih državnih prelaza ušli u Bosnu i Hercegovinu. Pri tome su njihovi identiteti utvrđeni na osnovu uvida u putne isprave, a svjedoci su dali svoje adrese i brojeve telefona na koje ih se može kontaktirati. Dakle, nije bilo izgledno da se ti svjedoci neće moći pronaći ili da se neće moći osigurati njihovo prisustvo pred sudom. Nadalje, Općinski sud je naveo da je putem međunarodne pravne pomoći na adresu u Kraljevini Španiji na ročište pozvao oštećene kao svjedoke. Budući da svjedoci nisu pristupili na zakazano ročište jer im poziv nije bio dostavljen putem Ministarstva pravde, sud je naložio da se ponovno pokuša dostava putem međunarodne pomoći i pošte, te naložio Tužilaštvu da svjedoke obavijesti telefonom. Svjedoci nisu pristupili ni na naredno ročište, a sud je konstatirao da dostava poziva nije bila uspješna, te da Tužilaštvo nije uspjelo uspostaviti telefonski kontakt sa svjedocima. Stoga je sud odlučio da se svjedoci više neće pozivati, nego će njihove izjave u skladu s odredbom člana 288. stav 2. ZKP-a biti pročitane. Pri tome je odbrani omogućeno da postavi pitanja koja bi postavila svjedocima prilikom unakrsnog ispitivanja. Nakon provedenog postupka, sud je ocjenom svih dokaza pojedinačno i u njihovoj vezi (među kojima i ocjenom pitanja koja bi odbrana postavila da su se svjedoci našli pred sudom), donio odluku da je apelant kriv.

3. Presudom Kantonalnog suda od 17. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju je navedeno da je odbrana u žalbi tvrdila da se Općinski sud nije osvrnuo na prigovor odbrane o zakonitosti čitanja iskaza iz istrage koje su dala oštećena lica. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 288. stav 2. ZKP-a, donio rješenje da se čitaju iskazi svjedoka – oštećenih s obzirom na to da je njihov dolazak pred sud otežan zbog epidemioloških razloga, a ne zbog toga što je njihov dolazak pred sud nemoguć. Nadalje, navedeno je da su svjedoci pozvani putem međunarodne pravne pomoći i pošte na adresu u Kraljevini Španiji koju su dali prilikom davanja izjava. Međutim, budući da svjedoci nisu pronađeni na naznačenim adresama, što je nova činjenica nastala tokom postupka, sud je donio rješenje da se pročitaju zapisnici s iskazima tih svjedoka datih u istrazi. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nije povrijeđena odredba člana 288. ZKP-a. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje iz žalbe da odbrana nije dala saglasnost da se čitaju zapisnici s iskazima svjedoka – oštećenih iz istrage, nego da se tome izričito protivila. Ukazano je da su odredbom člana 288. stav 2. ZKP-a propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza na glavnom pretresu po odluci suda, pri čemu takvo postupanje nije uvjetovano saglasnošću stranaka u postupku. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi odbrane da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao isključivo na dokazima koji nisu neposredno provedeni pred sudom. Kantonalni sud je ukazao da su, suprotno navodima odbrane, iskazi svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu potkrijepljeni zapisnicima o prepoznavanju, medicinskom dokumentacijom, kao i nalazom vještaka zasnovanom na objektivnoj medicinskoj dokumentaciji, i drugim dokazima navedenim u osporenoj presudi. Kantonalni sud je istakao da su pročitani iskazi svjedoka – oštećenih svojim sadržajem vjerodostojni i konzistentni i, u bitnom, saglasni i zakoniti. Pri tome se u konkretnom slučaju ne radi o nepoznatim ili anonimnim licima s obzirom na to da je njihov identitet utvrđen uvidom u putne isprave države Egipat, kao i da su dali lične podatke i brojeve telefona na koje su tada mogli biti kontaktirani.

4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u vrlo opširnim apelacionim navodima istakao da kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da su osporene presude zasnovane isključivo na iskazima oštećenih koji nisu izvedeni neposredno pred sudom. Navodi da je, iako je odbrani data mogućnost da na glavnom pretresu pročita pitanja koja bi postavljala svjedocima da su prisutni, nedolazak oštećenih na glavni pretres ipak ograničio njegovu odbranu i stavio ga u nepovoljan položaj, odnosno da odbrana nije imala stvarnu mogućnost ispitati njihove iskaze u smislu njihove vjerodostojnosti, istinitosti i zakonitosti. Nadalje, apelant je naveo da je sud iskaze oštećenih svjedoka, zajedno s pripadajućim zapisnicima o prepoznavanju, cijenio kao odlučujuće dokaze s obzirom na to da jedino oni govore o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Međutim, s obzirom na to da se oštećeni svjedoci nikada nisu pojavili pred sudom, sud na njima nije mogao zasnovati svoju odluku, nego ih je eventualno mogao tretirati kao potkrepljujuće dokaze.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne norme ZKP-a u pogledu utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi s tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“. Stoga, Evropski sud ističe da neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te da su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud o svim činjeničnim i pravnim zaključcima dao jasno i relevantno obrazloženje. Osim toga, Kantonalni sud je detaljno analizirao provedene materijalne dokaze i iskaze svjedoka, na osnovu čega je utvrdio da apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda (vidi tačku 3. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/22 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio